ŠV 17. VI. NZZ: OVK JE VELIK PROBLEM ZA KFOR

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 17. VI. 1999. OVK i dvojba Zapada "Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) zauzela je u više mjesta položaje jugoslavenskih postrojbi i srpske policije, koje se danas povlače. Njezini borci očigledno žele ispuniti vakuum u kosovskoj vlasti pa ulaze u gradove i sela - u nekim slučajevima i prije mirovnih postrojbi. Navodno su već zabilježeni i slučajevi osvete nad Srbima. U Prizrenu su se naoružani pripadnici OVK-a smjestili u vojarni koju su napustile jugoslavenske oružane snage, preuzevši čak i policijske dužnosti. OVK je postao samosvjestan i smatra se pobjednikom. Zapovjednik njemačke postrojbe u sastavu NATO-a, koja je u Prizrenu uspostavila svoj glavni stožer, otvoreno je kazao da nema mandat za sprječavanje ulaska OVK-a u grad odnosno za razoružanje tih snaga. Brzom nastupu boraca OVK na terenu sukladni su zaoštreni zahtjevi njihovih političkih vođa, koji od početka povlačenja jugoslavenskih postrojbi sve jasnije poručuju da razoružanje smatraju neprihvatljivim. Štoviše, oni grade viziju - osim mogućeg uključenja boraca OVK-a u buduću kosovsku policiju pod nadzorom mirovnih postrojbi - preobražaja OVK-a u regularne kosovske oružane snage. OVK je spretno iskoristio okolnost da još ne postoji sporazum koji bi regulirao odnose između mirovnih postrojbi i naoružanih boraca pokreta otpora. Osim toga, u rezoluciji UN-a o Kosovu, kao i o mirovnom planu skupine G-8, upotrijebljen je samo neodređeni pojam 'razvojačenje'. Nigdje nije precizno utvrđeno podrazumijeva li on opće razoružanje i - ako je tako - kad bi prikupljanje oružja trebalo početi. Ni u vojnom sporazumu o povlačenju jugoslavenskih oružanih snaga i srpskih postrojbi ilegalna vojska nije spomenuta nijednom jedinom riječju. Sasvim je razumljivo da pojavljivanje boraca OVK-a i suzdržan odnos mirovnih postrojbi prema naoružanim kosovskim Albancima dodano pojačavaju uznemirenost među Srbima. Naznačeni egzodus srpskog stanovništva Kosova ne znači samo politički poraz za jugoslavenskog predsjednika Miloševića, nego u određenom smislu i za Zapad. Naime, NATO je uvijek uporno naglašavao da je zadaća mirovnih postrojbi na Kosovu zaštita svih stanovnika neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti. Egzodus Srba potkopava zapadni koncept političke autonomije koja je trebala obuhvatiti i srpsku manjinu prije no što je njegova provedba uopće i započela. Već sada mnogi pokazatelji upućuju na zaključak da je Kosovo nepovratno izgubljeno za Jugoslaviju, iako je u rezoluciji UN-a utvrđen suverenitet Beograda nad Kosovom. Ode li veliki broj Srba, srpska pokrajina napravit će bar de facto velik korak na putu prema nezavisnosti. Neuspjeh multietničkog modela na Kosovu utjecao bi i na prilike u Bosni, gdje mirovni proces počiva na sličnom modelu. I gotovo četiri godine nakon završetka rata, tu zemlju, koja se faktički raspala na svoje sastavne dijelove, drži na okupu u prvom redu nazočnost NATO-ovih vojnika. NATO-ove su mirovne postrojbe za sada na Kosovu u prvom redu zaokupljene nadzorom povlačenja jugoslavenske vojske i izgradnjom vlastite nazočnosti. No, već se sada naziru obrisi budućih sukoba s OVK-om, koji inzistira na nezavisnosti Kosova. Razvojačenje OVK-a vjerojatno će naići na brojne zapreke čak i ako politički vođe prihvate taj proces. Nitko ne zna hoće li lokalni zapovjednici poštovati takve upute - da i ne govorimo koliko će teško biti poništiti činjenice, koje je OVK proizveo prvih dana nakon povlačenja srpskih postrojbi. To je jedna od gorkih spoznaja, proizišlih iz ratova u Hrvatskoj i Bosni. Ili bi se NATO-ove mirovne postrojbe trebale možda oružjem suprotstavljati OVK-u - gotovo kao produljena ruka beogradskog režima i u ime zaštite interesa Srbije?", pita na kraju komentara Cyrill Stieger.