US 16.VI. WT TAL KOMUNISTI

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 16. VI. 1999. Bolesna Italija "Govoriti o talijanskoj slabosti čini se proturječnim. Skandinavci možda pate od egzistencijalnih sumnji, Nijemci od kronične depresije, no Talijani su posljednji narod na svijetu za koji bi se očekivalo da pati od nesigurnosti. Da, to je to. Dok se Rim temeljito čisti i obnavlja u očekivanju velikoga hodočašća, sljedeće godine, Rimljani su objesili glave", piše Helle Bering. "Devet mjeseci nakon što je vlada premijera Massima D'Aleme stigla na vlast na valu visokih očekivanja, u listopadu 1998., šest mjeseci nakon što se Italija uvukla u zonu eura poput debele dame u uski korzet, Talijane muči nelagoda zbog puta kojim njihova zemlja ide. Poput drugih vlada 'trećeg puta' koje su osvojile pobjedu u zapadnoj Europi (Španjolska je ostala jedini bedem konzervativaca), talijanska vlada, pod vodstvom reformiranih komunista, čudna je tvorevina koja se još pokušava odrediti i u tome baš i nije naročito uspješna. A jasan pokazatelj da Talijani - kao i drugi Europljani - nisu baš zadovoljni svojom pomodnom novom vladom bili su prošlotjedni izbori za Europski parlament. Širom Europe na glasovanje nije izišlo mnogo birača, a opći su rezultati išli u korist konzervativnih stranaka koje su osvojile većinu. Zapravo, Talijani su prkosili trendu opće biračke apatije pa su u velikom broju zabilježili svoje nezadovoljstvo. Forza Italia Silvija Berlusconija pobijedila je s 25,2 posto glasova, lako porazivši vladajuće narodne socijaldemokrate, koji su osvojili 17,5 posto glasova. (...) Iako ne treba preuveličavati izbore za Europsku uniju, koji ipak mogu, poput mjesnih izbora, predstavljati ventil za nezadovoljstvo birača, glasovanje je svejedno bilo zapanjujuće upozorenje novim vladarima Europe. Velika je ironija, naravno, što su se 10 godina nakon pada berlinskog zida, vratili ne samo socijalisti, nego i komunisti. Čekajte malo. Nisu li ti ljudi navodno izgubili u velikoj bici političkih ideologija dvadesetog stoljeća? U istočnoj i srednjoj Europi, scenarij poslije hladnog rata išao je ovako nekako: 1) Komunističke stranke dobivaju novo ime. 2) One pokazuju posvećenost reformi prihvaćanjem izbornih rezultata. 3) Demokrati sve upropaštavaju beskorisnim međusobnim razmiricama. 4) Bivši se komunisti vraćaju na vlast. U zapadnoj su Europi, također, reformirane komunističke stranke postupno izgubile biljeg sramote. U Njemačkoj, socijaldemokrati vladaju u koaliciji s nekad radikalnim Zelenima, a u mjesnoj vlasti podupiru ih komunističke saveznice. Francuska vlada premijera Lionela Jospina ima dva komunistička ministra. U Italiji, vodeća stranka vladajuće koalicije osam stranaka (od njih 30, koliko ih je ušlo u parlament) bivši su komunisti, koji su 1989. promijenili ime iz talijanske komunističke stranke u narodne socijaldemokrate. Njihov vođa Massimo D'Alema bio je istaknuti vođa talijanske inačice organizacije sovjetske komunističke mladeži. Danas, međutim, europski socijaldemokrati D'Alemu prihvaćaju kao jednog od svojih. On je zapravo zamjenik čelnika Socijalističke internacionale, što je prilično zapanjujući razvoj događaja s obzirom na žestoku borbu za nadzor imeđu europskih komunista i socijalista početkom ovog stoljeća. (...) S obzirom na ulogu koju je talijanska komunistička stranka igrala nakon Drugoga svjetskog rata, opseg komunističke transformacije posebno je zanimljivo pitanje. Sada kad bivša komunistička stranka (odnosno njezin dio, budući da se razlomila na tri stranke) vlada zemljom, D'Alema trpi kritike s lijeve i desne strane. Jedna ga strana optužuje da vlada bez ikakvih načela, odbacujući svoje radničke glasače. Profesor Jože Pirjevec s tršćanskog sveučilišta kaže: 'Komunisti su napustili sva svoja uvjerenja. Oni nemaju velike vizije budućnosti. Sve o čemu brinu jest provođenje vlasti koju imaju. Ljudi su strašno razočarani.' I zatim nastavlja, 'Talijanska je demokracija u slijepoj ulici.' Druga strana D'Alemu optužuje za neuspješnost njegove gospodarske politike. Bit će pravo čudo dosegne li talijanska stopa rasta ove godine 1 posto, a europski ministri financija morali su joj dopustiti proračunski deficit od 2,4 posto brutto domaćeg proizvoda, u usporedbi s 2 posto koliko propisuju pravila Europske monetarne unije. Danas se Njemačka i Italija smatraju bolesnicima u Europi, opterećenjem za posrćući euro. Neki pak sumnjaju da su Amerikanci nekako stajali iza odabira D'Aleme. Teorija glasi da bi samo vlada lijevo od centra zadržala Italiju unutar NATO-ove koalicije u kosovskom ratu, s obzirom na neprijateljstvo koje je on izazvao. Što god da oni danas jesu, povijesna je činjenica da su talijanski komunisti bili dio svjetske komunističke prijetnje. Njihovo je vodstvo tridesetih godina bilo blisko sa Staljinom, a za razliku od drugih zemalja zapadne Europe u kojima su prevladavale socijalističke stranke, u Italiji su komunisti bili najveća stranka ljevice. Talijanski su komunisti gotovo stigli na vlast u izborima nakon rata, što je potaklo Trumanovu vladu na veliki trud i pomaganje demokratskih snaga 1948., ponajprije kršćanskih demokrata. (...) Očigledno, možemo biti zahvalni što su ljudi koje sad vidimo na vlasti reformirani komunisti, a ne komunisti. Nadamo se da će takvi i ostati."