NJ 12. VI. WELT: MILOŠEVIĆ JE U SVOJOJ GRUBOSTI JAČI OD ZAPADA

NJEMAČKA DIE WELT 12. VI. 1999. Pobjednik Milošević? "Na Zapadu su ponosni što su 79-dnevni NATO-ovi udari dokončani uspjehom. SAD može zaključiti da je njihovo oštro stajalište bilo ispravno. Europa bi pak spomenuti rat mogla obrazložiti nekom vrstom europskoga domoljublja. Ipak, ni traga neobuzdanoj radosti. Euforija se ne javlja čak ni među žrtvama rata - prognanicima s Kosova. Mir koji će uskoro nastupiti nije siguran i to svi znaju. Samo je na jednom mjestu na svijetu vjerojatni završetak rata uistinu proslavljen: u Beogradu, u lavljoj jazbini. 'Pobjeda! Pobjeda! Pobjeda!, glasila je sablasna parola, izvikivana na ulicama glavnoga grada Srbije. Jesu li ti uzvici - nakon dva i pol mjeseca bombardiranja, isključivanja električne energije i straha - očitovali samo strahovit osjećaj olakšanja, je li bilo posrijedi oduševljenje zbog završetka noćne more? Vjerojatno su i ti razlozi bili prisutni, ali nisu jedini. Jedan beogradski list objavio je sljedeći naslov: 'Zaštitili smo državu, narod i mir'. To je službena vladina promidžba, ali očituje i tijek javne svijesti. U našim ušima te riječi zvuče bizarno, ludo. No, nedvojbeno su iskrene. Ne samo Milošević, nego ni njegov klan ni njegovi neposredni paraziti ne žele shvatiti da su pretrpjeli poraz, da su se upustili u besmislen, ali zato krajnje skup manevar. Čini se da većina stanovništva u Srbiji nije svjesna da je njihova zemlja moralno diskreditirana. Kad je 1945. svladana nacional-socijalistička Njemačka, vanjski pokazatelji nisu očitovali svijest širokih masa o njemačkoj krivici, ali svakome je bilo jasno da je Njemačka slomljena, uništena, potpuno delegitimizirana. Godine 1945. ništa nije moglo uštedjeti spoznaju da prigodu može pružiti samo radikalni novi početak. Put u ozdravljenje pretpostavljao je svijest o porazu, o neuspjehu. Upravo to nedostaje u Srbiji. Današnji carski nastupi gubitnika Milošvića obavijeni su čak i primjesom gnjusne utemeljenosti. Naime, mala Srbija drži već mjesecima u napetosti cijeli svijet, sprječavajući već deset godina sve europske planove za suzbijanje balkanskog rata nevojnim sredstvima. Ljudi u Srbiji osjećaju se možda poput stanovnika poznatoga galskog sela: prijete im nadmoćni glupani, ali njihova volja za lokalnom samopotvrdom ostaje neslomljiva. Srbija je uspješno dokazala Zapadu da je moguće oduprijeti se zavodljivim čarima demokracije. I ta činjenica ulijeva joj samopouzdanje. Osamnaestogodišnji Nijemac, koji je još odrastao u DDR-u, prilično će ga se nejasno prisjećati, jer njegova je referentna veličina uspješna SR Njemačka. Osamnaestogodišnji Srbin ne može se osvrnuti na priču o uspjehu: tek će se nejasno prisjetiti početka raspada Jugoslavije - njegov će obzor odrediti ratovi koje je vodila njegova zemlja. Ratovi koji su istodobno ujedinili srpsko stanovništvo. Zato je otpor Miloševiću - usprkos povremenoj brojčanoj veličini - neobično besciljan. Nedostajala mu je (i još mu nedostaje) volja za prevratom. Zato je Milošević, koji je upropastio svoju zemlju i tražen je kao možebitni ratni zločinac, i dalje srpski moćnik. On predstavlja bezuvjetnu volju zarđalog društva za preživljavanjem. Zato predstavlja opasnost za skrupulozna društva na Zapadu. Naime, ne postoje sredstva koja on ne bi primijenio. Taj je mali diktator u svojoj grubosti moćniji od Zapada. Američki filozof Michael Walzer, koji zacijelo nije ratni huškač, nedavno je skrenuo pažnju na tu dvojbu, vezanu za NATO-ovu operaciju: 'Onaj tko nije spreman umrijeti, ne smije ni ubijati'. Zapad je radikalno isključio mogućnost angažmana kopnenih postrojba. Milošević je to sasvim razumljivo građansko stajalište dešifrirao kao trenutak slabosti. Zapadu neće biti lako ispraviti taj dojam. Novac koji će se sliti u regiju ne smije prerasti u popust", upozorava Thomas Schmid u uvodniku.