FR-DE-IT-YU-socijaldemokrati-Političke stranke-Vlada-Oružani sukobi-Diplomacija FR LE MONDE 30.5.EUROPSKA LJEVICA FRANCUSKALE MONDE30. V. 1999.Rat na Kosovu dijeli europsku ljevicu"Fotografija socijaldemokratske obitelji okupljene u
pariškoj Palači športova treba podsjetiti da uz 'zajedničke vrijednosti' (Lionel Jospin), vlade Europske unije koje predvodi ljevica imaju različit pristup ratu na Kosovu. Svakako, svi oni podupiru strategiju NATO-a i njezin su dio bez većih podjela. Nema vlade koja se ne žrtvuje za atlantsku solidarnost, a to čini čak i grčka vlada socijalističkog Costasa Simitisa (nije došao na pariški susret).Ne govoreći o razlikama unutar višestranačke ljevice u Francuskoj -Građanski pokret (Mouvement des citoyens) Jeana-Pierrea Chevenementa doista je jedini koji žali zbog optužbe Slobodana Miloševića - zajedničko stajalište europskih socijalista ne znači ni isti govor, ni istu politiku u pronalaženju mirnog rješenja sukoba.Dok je tradicionalna crta razdvajanja dijelila sredozemni socijalizam koji je pravovjerniji, od sjevernjačke socijaldemokracije koja je 'umjerenija', rat na Kosovu preokrenuo je redoslijed sklonosti. Francuzi i Britanci su na tvrdoj liniji,
FRANCUSKA
LE MONDE
30. V. 1999.
Rat na Kosovu dijeli europsku ljevicu
"Fotografija socijaldemokratske obitelji okupljene u pariškoj
Palači športova treba podsjetiti da uz 'zajedničke vrijednosti'
(Lionel Jospin), vlade Europske unije koje predvodi ljevica imaju
različit pristup ratu na Kosovu. Svakako, svi oni podupiru
strategiju NATO-a i njezin su dio bez većih podjela. Nema vlade koja
se ne žrtvuje za atlantsku solidarnost, a to čini čak i grčka vlada
socijalističkog Costasa Simitisa (nije došao na pariški susret).
Ne govoreći o razlikama unutar višestranačke ljevice u Francuskoj -
Građanski pokret (Mouvement des citoyens) Jeana-Pierrea
Chevenementa doista je jedini koji žali zbog optužbe Slobodana
Miloševića - zajedničko stajalište europskih socijalista ne znači
ni isti govor, ni istu politiku u pronalaženju mirnog rješenja
sukoba.
Dok je tradicionalna crta razdvajanja dijelila sredozemni
socijalizam koji je pravovjerniji, od sjevernjačke
socijaldemokracije koja je 'umjerenija', rat na Kosovu preokrenuo
je redoslijed sklonosti. Francuzi i Britanci su na tvrdoj liniji,
dok su se Nijemci i Talijani u nekim trenucima i u različitim
oblicima zanosili idejom o stanci u bombardiranju kako bi se
olakšalo pregovaranje.
Ta bi se razlika morala ublažiti. Primjerice, Tony Blair stao je u
prve redove kada je riječ o potrebi kopnene operacije, s čime se ne
slažu francuske vlasti. S druge strane, Gerhard Schroeder nije htio
popustiti silnim traženjima šefa talijanske vlade Massima d'Aleme
i priključiti se planu kojim se predviđa obustava napada ako se
izglasuje rezolucija UN-a, iako je njegov ministar vanjskih
poslova prvi iznio takav prijedlog. Dakle, ne može se govoriti o
osovini Pariz-London nasuprot tandemu Bonn-Rim.
Ipak, Talijani priznaju da su razočarani stajalištem Pariza koje
smatraju previše 'poslušnim' SAD-u. Oni bi voljeli da francuska
diplomacija digne glas i naznači drugačije mogućnosti osim
nastavka bombardiranja, kao što je više puta učinila u iračkom
sukobu i potakne Europu da se više pokaže.
Tko je kadar voditi tu bitku, ako ne Francuska, kažu u Rimu, žaleći
što Italija, unatoč strategijskom položaju u kosovskom ratu, nije
imala dovoljno diplomatske važnosti ni neprijepornih
vjerodajnica.
S bivšim komunistom kao predsjednikom vijeća, Italija - koja u
ovome stoljeću nikada nije završila rat tamo gdje ga je započela -
ne može si dopustiti da probudi i najmanju sumnju saveznica u svoju
vjernost.
Tony Blair nema takvih problema s poviješću. On se bez kompleksa
može svrstati u prve engleske premijere kojima je otpor prema
neprijatelju donio slavu. On može potpuno mirne duše propovijedati
'novi internacionalizam' koji krivcima za etničko čišćenje ne
ostavlja 'nijedno mjesto na svijetu gdje bi se mogli sakriti'. On
može obnoviti drugu tradiciju koja se za britanske čelnike sastoji
u tome da podupiru gdjekada nestalnu volju američkih
predsjednika.
Lionel Jospin nema iste pjesničke tonove, ali rekavši više puta
kako je sukob na Kosovu borba za civilizaciju, približava se
retorici Tonyja Blaira. On je na susretu u Palači športova istaknuo
da je prihvaćanje pet zahtjeva međunarodne zajednice uvjet za
prekid bombardiranja, čineći skroman ustupak pristašama
popuštanja u stajalištu Zapada: 'U diplomatskom procesu mogli
bismo razmišljati o obustavi udara, a da prije toga imamo, rekao je,
potpuna jamstva da će se sporazum potpisati i da će beogradske
vlasti provesti uvjete pred našim očima'. Uz neke manje razlike, to
je smisao priopćenja sa susreta Sjevernoatlantskog saveza na vrhu u
Washingtonu.
Različiti su pristupi manje posljedica bitnih neslaganja nego
ugleda unutarnje politike i odnosa snaga u svakoj vladi. Iako su
socijaldemokrati jednodušni u osudi Miloševića, njegova režima i
njegovih zločina na Kosovu i u čitavoj bivšoj Jugoslaviji, i ne vide
drugu mogućnost za prekid etničkog čišćenja osim NATO-va
upletanja, oni moraju voditi računa o svojoj javnosti i političkim
saveznicima. Još jednom je Tony Blair jedina iznimka, iako oni koji
mu odobravaju čine to poput nogometnih navijača', tumači John
Keagan, stručnjak za vojnu povijest, kojeg navodi 'International
Herald Tribune'. 'To je potpora čitatelja tabloida. Dobro
obaviješteni ljudi osjećaju se loše obaviještenima, uznemireni su
i obuzeti sumnjom.'
Lionel Jospin mora voditi računa o svojim dubokim uvjerenjima,
suzdržanostima nekih partnera iz pluralne ljevice, pa i unutar
Socijalističke stranke, kao i o zahtjevima da se previše ne
razlikuje od Predsjednika Republike koji se odlučio za čvrsto
stajalište. Massimo d'Alema u svojoj vladi ima zastupnike iz manjih
stranaka centra koji ne skrivaju stanovitu sklonost prema Srbiji,
uz odbjegle komuniste koji uvijek pogledavaju prema Moskvi i nemaju
povjerenja u NATO. Kada je riječ o Gerhardu Schroederu, on mora
uzeti u obzir pacifističko krilo SPD-a i podjele svojih zelenih
partnera, unatoč uspjehu Joschke Fischera koji je većinu svoje
stranke pridobio za oružano upletanje. No da bi to postigao,
ministar vanjskih poslova morao je zauzeti dvojako stajalište;
isticati moralne razloge i inicijative svog ministarstva u
postizanju mirnog rješenja.
Može li Europa, budući da njome uglavnom vladaju momčadi potekle iz
demokratskog socijalizma, stvoriti ono što Giangiacomo Migone
(DS), predsjednik povjerenstva za vanjske poslove u talijanskom
senatu, zove 'strategijskom samoupravom' prema balkanskoj krizi?
Čini se da je dogovaranje u svezi s vanjskom politikom i sigurnosti
još teže od suradnje na gospodarskom i socijalnom području. Drugim
riječima, pripadnost istoj ideološkoj obitelji ne olakšava nužno
dogovaranje među europskim čelnicima, a nada da će jedan sloj
ružičaste boje dovesti do neobičnog napretka u europskoj
integraciji mogla bi biti tek varka", piše Daniel Vernet.