US 26. V. WP US SUPERSILA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 26. V. 1999. Privid supersile "Sjedinjene Države o sebi misle kao o 'jedinoj preostaloj supersili' svijeta, no rat na Kosovu nas podsjeća da ta laskava retorika jednako zavarava kao što i opisuje. U srži američke vanjske politike u svijetu poslije hladnoga rata leži snažno uvjerenje da valjanost naših zamisli i ideala - zajedno s našom gospodarskom i vojnom snagom - mogu polako pretvoriti svijet u prosperitetno i mirno mjesto. To je naša misija, i ako smo ju kadri dovršiti, svima će biti bolje. Problem je, naravno, u tomu što to nismo kadri", piše Robert J. Samuelson. "Zamisao o 'supersili' oduvijek je miješala naš položaj među zemljama s našom moći da svijet natjeramo da se ponaša kako mi to želimo. Po prvom mjerilu, Sjedinjene Države nepobitno imaju prvenstvo. Imamo više krstarećih raketa, nevidljivih lovaca, računala i McDonald'sa nego itko drugi. No ti nam pokazatelji vojne moći i gospodarskog blagostanja ne omogućuju automatski da od drugih tražimo pokoravanje našim zapovijedima. Ta se bitna razlika zaboravljala u mnogim sanjarskim raspravama o svijetu poslije hladnog rata. Ona se zasigurno zaboravila na Kosovu, gdje smo svjedoci humanitarne tragedije koju - kako god rat završi - mi nismo spriječili. U tom smislu, rat je već izgubljen, čak i ako Slobodan Milošević na kraju povuče svoje snage, a većina se kosovskih izbjeglica vrati kućama. Možete raspravljati o uzrocima ovog poraza: je li on izrastao iz neprikladnog američkog i savezničkog vodstva - odbijanja da se razmjeste kopnene snage ili da se zaprijeti njihovom uporabom; ili, je li on bio neizbježan, budući da nijedna prijetnja ne bi odvratila Miloševića. Ovako ili onako, poraz je tu. Vatreno oružje, također, očito nije omiljeni američki instrument za preoblikovanje svijeta. Naša su omiljena oružja ekonomska znanost i zamisli. Nadamo se da će druge zemlje prihvatiti 'američki model'. Time mislimo da će ih slijeđenje prosperiteta voditi prema slobodnijim tržištima (najbolji put u prosperitet) i da će slobodnija tržišta, zauzvrat, nadahnuti slobodnija društva. Rastuća će srednja klasa tražiti demokraciju i osobne slobode. A slobodnija tržišta neće cvjetati bez političke slobode. (...) Konačni dobitak američke globalne vizije (vjerujemo mi) jest da on hrani mir. Zemlje koje su gospodarski međusobno ovisne mogu se prepirati zbog, recimo, trgovinskih zapreka ili bankovnih regulacija - ali one jedna na drugu ne pucaju. Prosperitetna i demokratska biračka tijela to obeshrabruju. Ona su previše zadovoljna i previše mogu izgubiti. Ono što ne valja u toj viziji jest da ona nije ni neizbježna ni samoispunjavajuća. Pouka Kosova jest da mnogi sukobi - veliki i mali - postoje izvan svog umirujućeg okvira. Mržnje opstaju, nacionalizam preživljava i siromaštvo vlada. Mi smo precijenili svoju sposobnost da izvozimo američki gospodarski model i s njim povezane političke vrline. Rusija je, naravno, očit primjer. Pokušaj da se njezino dirigirano gospodarstvo zamijeni 'tržištem' ili 'miješanim' sustavom, zasad je zlosretno propao. Glavni učinci su bili pad životnog standarda, slabljenje mlade ruske demokracije i poticanje antiameričkog raspoloženja. Također bismo trebali shvatiti da gospodarska 'globalizacija' može izazvati nestabilnost. Upozorenje azijske financijske krize jest da dok zemlje postaju međusobno povezane, one stvaraju nove oblike zajedničkih problema. Svako državno gospodarstvo počiva na zajedničkoj vladi, kulturi i zakonima. Čim je gospodarska aktivnost više internacionalizirana, to su više potrebni carinski, zakonski i upravni globalni dogovori. No njih je teže stvoriti i iako se čini da su dostajali u azijskoj krizi, možda u budućnosti tako neće biti. Otvorenije svjetsko gospodarstvo također donosi mnoge negospodarske opasnosti - od terorizma do računalnog kriminala. Sustavno uvrštavanje tih problema u kataloge ne znači da katastrofa viri iza svakog ugla. To znači da smo u promišljanju svijeta poslije hladnog rata, mi umanjili rizike. Možda je to bilo neizbježno poslije hladnog rata kad su se Amerikanci opravdano osjećali ponosnima što je 'naš način života' prevladao. No jedna zemlja nikad ne bi smjela preozbiljno uzimati vlastite novinske izreske. To se dogodilo Japanu osamdesetih kad su gotovo svi mislili da će on postati glavna gospodarska sila sijeta. Japanci su postali samozadovoljni i previše samouvjereni. Amerikanci su podlegli istoj bolesti. Azijska je financijska kriza djelomično rezultat gorljivog američkog zagovaranja 'otvorenih tržišta'. Nije da su otvorena tržišta loša, ali ih nije lako nakalemiti na tradicionalna društva. Na Kosovu je izazovno razmetanje hrabrošću zamijenilo kritičko razmišljanje. Predsjednik Clinton je očito pretpostavljao da će same prijetnje zračnim napadima prisiliti Miloševića da popusti. Pretjerano samopouzdanje nas čini neosjetljivima na to kako drugi vide sebe ili nas. (...) Ne možemo preoblikovati ostatak svijeta prema vlastitoj slici. Sugeriranjem da je to moguće, formulacija 'supersila' hranila je neopreznu raščlambu i ekstravagantna očekivanja. Opasnost prvog je da vodi u masovne grješke u računu - a Kosovo je za to dobar primjer. Opasnost drugoga je da bi Amerikanci, dok shvate dvojakosti razdoblja poslije hladnog rata, mogli izgubiti iluzije i pokušati se isključiti. Neoizolacionizam je luksuz koji si ne možemo dopustiti jer će nas svijet neizbježno uključiti. No trebamo biti discipliniraniji i manje romantični u razmišljanju o našim nacionalnim interesima. Mogli bismo početi s protjerivanjem 'jedine preostale supersile' iz našeg rječnika."