IT-25.V.REPUBBLICA-DALMACIJA-CRNA GORA

ITALIJA LA REPUBBLICA 25. V. 1999. S druge strane Jadrana gdje rat postaje business "(...)U jednoj pizzeriji u jedinoj ulici u Baru, sitan čovjek imenom Peppino poučava služeći se s četiri pepeljare. Stavlja ih na stolnjak: jedna predstavlja albansku mafiju, druga onu kosovarsku, jedna Crnogorce, a jedna makedonske Srbe. Kosovarski klanovi opskrbljuju Srbe tijekom rata u Bosni, i zato se u Prištini godinama nije ništa dogodilo. No ubrzo se pepeljare počinju micati, lete po stolu kao da su karte. 'Eto tu srpska mafija krši sporazum, ovdje Arkan uklanja kosovarske krijumčare, ovdje preuzima nadzor nad putovima droge prema Europi'. I tu se, objašnjava, budi OVK. Tek tada. 'Kakav oslobodilački rat! Kosovare zanima samo roba'. A što se događa u Tirani? 'I tamo je mafija skroz bijesna'. Na Beograd? 'Ma ne, na Kosovare!'. Dvije od četiri pepeljare se sudaraju i posljednje sheme razbijaju se na komadiće. Mali ljubazno objašnjava: 'Profesore, Albanci kažu da ako OVK nastavi zaje...i i napadati Srbe, Srbi više neće slati robu. Razumijete? Otići će ravno u Crnu Goru. A Albanija će ostati u gaćama'. Sve u svemu kaos. 'Jedna je stvar sigurna', zaključuje poravnavajući pepeljare, 'nema premještaja bez ubijenih'. Grmi nad planinama, ali ovoga puta to nisu leteće tvrđave. Da se shvati da ono što bi u Italiji bio samo jedan paralelni rat, u Jugoslaviji je pravi rat. Ovdje su ludi, radi nadzoranja teritorija sve bi uništili ognjem i mačem. Bez ikakvih pravila, ništa. Kad se na taj način ponovo čita, Balkan ti govori mnoge stvari. Primjerice, kako to, nakon tolike prolivene krvi da bi se 'očistilo', sada svaka etnija stoji gore nego prije, žestoko podijeljena na dva dijela. Albanci s Kosova protiv Albanaca iz Albanije, crnogorski Srbi protiv Srba iz Srbije. Čak i Hrvati iz Dalmacije protiv Hrvata s kontinenta.(...) Puše vjetar nad divljom Dalmacijom. Hrvatska se pravi da rat ne postoji, sklanja ga na unutarnje stranice novina, ali je turizma nestalo. Sezona koja je trebala biti velika sezona ponovnog skoka, propala je. Iza toga ne stoji samo Kosovo i NATO, stoji i to da su najljepšu sredozemnu obalu opljačkala plemena iz njezina zaleđa. Prvo su je iscrpili pobunjeni Srbi, a potom novi hrvatski gospodari. I jedni i drugi gorštaci, i jedni i drugi nacionalisti. Split je primjer te dvostruke opsade koja traje devet godina, otkako je Tuđman zauzeo vlast u Hrvatskoj. G. 1990. na mjesnim izborima, Predsjednikova stranka nije istaknula niti jednog Splićanina. Na popisima su bili samo useljenici iz unutrašnjosti. Sve je već tada bilo jasno: za nacionaliste je more bilo nepouzdan prostor, previše kozmopolitski, složen, laički; a prije svega previše obrazovan da nasjedne na laž o rasi. Ribe, zna se, nemaju zastave. A more je, kažu ovdje, 'posvuda slano'.(...) Dalmacija je, sve u svemu, imala previše karaktera. Toliko mnogo da se u početku nije ni imenovala. Govorilo se 'južna Hrvatska'. Rezultat: beogradski centralizam zamijenjen je onim zagrebačkim, a obala, već skršena pod komunističkim srednjovjekovljem, konačno je propala. Danas je Split, makar je rat vidio samo iz daleka, uništeni grad; gospodarski, društveno, mentalno. Nekada je imao najbolje novine, najbolja kazališta, najbolju nogometnu momčad Hrvatske. Danas nema ništa. U deset su se godina droga i nezaposlenost udvostručili. Bivša Jugoplastika je imala deset tisuća zaposlenih, a danas manje od dvije tisuće; brodogradilišta više ne plaćaju ljude i na crno zapošljavaju radnu snagu. Delta rijeke Neretve je oaza iz tisuće i jedne noći, umetnuta među zažarene planine. Naranče, limuni, nasipi, voda i kanali posvuda. Pošto je to bio i 'ostatak jugonostalgičarskog socijalizma', taj su raj privatizirali Tuđmanovi pretorijanci. No voda, zna se, traži velike redatelje. Ovdje je više nitko nije u stanju raspodijeliti, upravljati natapanim područjima i određivati smjenu poljoprivrednih kultura. Danas kada se ide na mandarine, tržište pada. A kada se ide na grapefruit, godina je lubenica. Rezultat: blagoslovljena zemlja zarasta, već popušta pod jurišem sredozemne makije. U Dalmaciji posvuda otkrivaš da je rat bio kolosalan posao za malobrojne. Jučer je omogućio eksproprijaciju, a danas politički usmjerava privatizacije. Zahvaljujući propasti, sve je završilo u rukama jako malog broja ljudi, a sto tisuća prevarenih malih dioničara viču da je vrijeme da se u Hrvatskoj završi s pljačkom. Jakov Juretić, koji ih predstavlja u Splitu, kaže: 'Zdrave tvrtke danas su u ruševinama. Ljudi bez skrupula su ih pokupovali samo da bi ih preprodali ili prebacili dugovanja. Želimo demokraciju tržišta: to je jedini način da se ponovno aktiviraju potencijali ove obale'. Pod mjesečevim svjetlom Kornati se gube u prostranstvu, izgledaju poput putujućih leđa kitova. Ovdje Jadran ima plodan miris, pun, govori o jednom neizbrosivom obilježju. Kaže ti da pripadnost Sredozemlju diže glavu, zajedno sa željom za ponovnim usponom, stvaralačkom energijom jedne izvanredne zemlje. Na posljednjim izborima, prije godinu dana, Tuđmanovu je stranku koalicija socijalista, liberala i manjih stranaka, stavila u manjinu. Za novinara Gorana Vesića radi se o 'modelu koji može pobijediti u cijeloj Hrvatskoj'. Objašnjava: 'poslijeratno razdoblje će u potpunosti prolaziti ovim morem'. I povjerava jedan san: osnovati jadranski list, koji bi okupio obalne narode. Zašto se ovo more tako teško nameće? Možda povjesničar Fernend Brandel ima pravo: Sredozemlje je uistinu more 'brđana'. Ljudi iz unutrašnjosti, ako ga seleći se na obalu ne 'usvoje', ostaju spram njega žestoko neprijateljski. I Jadran, koji je u srcu Sredozemlja, osuđen je da bude ili napadnut ili neshvaćen. Tirana, Beograd, Zagreb i Ljubljana su mu kulturalno udaljeni upravo koliko i Rim. Čak i Lombardija i Veneto teško razumiju Veneciju. Čak i Europa ignorira more koje joj ulazi u srce, sve do središnjih zemalja', piše Paolo Rumiz.