US 25. V. NYT NAORUŽATI OVK

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 25. V. 1999. Naoružajte OVK "Slobodan Milošević može poraziti NATO na bilo kojoj od tri bojišnice", pišu Michael W. Doyle, direktor Centra za međunarodne studije na sveučilištu Princeton, i Stephen Holmes, profesor političkih znanosti istoga sveučilišta. "On će osvojiti političku pobjedu uspije li trajno zatrovati odnose između NATO-a i Rusije ili razbiti jedinstvo saveza. Ti su se ishodi zasad izbjegli, dobrim dijelom zato što se NATO oslanja samo na zračne napade. On će osvojiti moralnu pobjedu otupe li Amerikanci i Europljani postupno na bombardiranje bolnica i školskih autobusa i postanu na bilo koji način poput njega, rutinski ili iz nepažnje ubijajući civile a zapravo ne pomažući albanskim Kosovarima. Ili će osvojiti stratešku pobjedu ne uspije li NATO pomoći Kosovarima da prežive i vrate se na sigurno Kosovo. Tisuće albanskih Kosovara ubijeno je, više od 800.000 njih prognano preko granica, a više od 600.000 izgubilo je svoje domove i živi u planinama, riskirajući smrt od gladi i bolesti. Bombardiranje mostova u Novom Sadu možda će se dugoročno pokazati kao sjajan strateški potez, no to nimalo ne pomaže albanskim Kosovarima koji su u nevolji danas. Što se može učiniti da se izbjegne strašna logika te situacije? Dogovoren, siguran povratak Kosovara je najbolje rješenje. No iako novinska izvješća sad govore da je g. Milošević spreman prihvatiti kompromis, njegovi uvjeti i uvjeti NATO-a i dalje su međusobno veoma udaljeni. Otvoren napad kopnenih snaga nije na programu, a stignu li vojnici za tri mjeseca, bit će prekasno da spase živote. Najbolja mogućnost koja preostaje, iako se ona mnogima još čini anatemom, jest naoružati i pomoći OVK. Osim 6.000 do 10.000 lako naoužanih pripadnika neredovite vojske koji se nalaze u uporištima unutar Kosova, poput onoga koje je NATO prošli tjedan nenamjerno bombardirao, daljnjih 10.000 do 15.000 njih nalazi se na albanskoj strani kosovsko-albanske granice. Oni vjeruju da bi kad bi im se dostavilo bolje oružje i neka logistička potpora, probili srpsku graničnu obranu i učvrstili nadzor nad koridorima kroz koje s vremena na vrijeme infiltriraju vojne zalihe. Oni bi, a ne NATO, podnosili žrtve. Oni bi zgrabili tu prigodu, upravo kao što mi zaziremo od te pomisli. Kad bi ušli na Kosovo, NATO bi ih mogao poduprijeti s helikopterima apache i drugim zračnim oružjem. Da, u takvoj misiji spašavanja, zasigurno bi bilo opravdano djelovanje NATO-a kao zračne sile kosovskih pobunjenika. Pobunjenici bi pružili kopnene snage koje su helikopterima i letjelicama NATO-a potrebne da bi bili djelotvorni. Jednom kad bi bili s druge strane granice, pobunjenici bi mogli osigurati područje za okupljanje, iz kojeg bi zračnim mostom mogli dostavljati hranu i lijekove raseljenim Kosovarima u području. To bi NATO-u dopustilo da izvrši pritisak na srpske snage na Kosovu, izbjegavajući istodobno troškove probijanja kroz nedavno pojačane srpske granične položaje. Razina srpskog otpora bila bi niska u južnom Kosovu, gdje ima malo stanovništva koje bi se oduprlo, te neznatna u usporedbi s onim na što bismo mogli naići pokuša li NATO napasti Srbiju iz Mađarske. Zauzimanje južnog Kosova ne bi nužno dovršilo rat, ali bi zaustavilo barem dio nasilja koje provode srpske paravojne postrojbe - uključujući djelomično i njihovu uporabu ljudskih štitova - i smanjilo opasno destabilizirajući pritisak izbjeglica na Makedoniju, Crnu Goru i Albaniju. Mnogi vojni i politički stručnjaci upozoravaju da bi naoružavanje OVK bilo poput naoružavanja IRA-e; ako su neki od njezinih članova zaista krijumčari droge ili ljudi nadahnuti totalitarnim fantazijama, pitaju oni, tko će ih kasnije nadzirati? Ili, kažu oni, odrpane postrojbe OVK-a vjerojatno ionako neće biti kadre izvršiti ozbiljnu najezdu. Rizici su realni, ali s obzirom na raspoložive alternative, vrijedno ih je preuzeti. A mogli bismo ih smanjiti pomaganjem kosovskih vođa da izgrade civilnu vlast u taborima u Albaniji i Makedoniji, uspostavljajući seoska vijeća za planiranje repatrijacije i obnove i ponovno stvaranje, uz zapadnu tehničku pomoć, registara isprava i dokumenata koji su zlonamjerno uništeni. Civilne vlasti koje bi mogle ponuditi obnovu domova ljudi imale bi prigodu, nakon što sukobi prestanu, ugledom brzo zasjeniti naoružane junake. Ako NATO odbija riskirati tu bitku nadomjescima, a g. Milošević se odbija predati, gdje ćemo biti za četiri mjeseca? NATO bi tako mogao ubiti velike brojeve srpskih civila bolešću i medicinskim lišavanjem, dok nastavlja uništavati srpsku infrastrukturu. No time nećemo zaštititi ranjive Kosovare od pokolja ni pomoći u njihovu povratku kućama. To znači poraz za NATO i pobjedu za Slobodana Miloševića."