ES 23. V. EL PAIS RAT I DEMOKRACIJA

ŠPANJOLSKA EL PAIS 23. V. 1999. Demokracija i rat Juan Luis Cebrian piše o NATO-voj intervenciji. U članku, među ostalim, stoji: "Priznajem da sam razljućen otkrićima nekih komentatora koji u zadnje vrijeme bučno otkrivaju, u novinama i na radijskim postajama, da se u ratovima ubija i da u njima umiru nedužni. Poslije tih najnovijih otkrića nisu malobrojni oni koji traže žurno prekidanje savezničkih bombardiranja Srbije i Kosova, bez ikakvog prethodnog postavljanja uvjeta kojima bi se otvorio put prema političkom ili diplomatskom rješavanju sukoba. Neki od tih propovjednika podsjećaju me na rečenicu iz 'Don Kihota' u vezi s kartuzijancem, kad on kaže da 'svećenici u miru i spokoju mole nebo za dobro Zemlje, ali vojnici i vitezovi u djelo provode ono što ovi traže od neba. A budući da se ratni poslovi mogu provoditi u djelo samo znojem i radom, oni koji se time bave moraju se mnogo više naraditi od onih koji u miru i spokoju mole Boga da pomogne onima koji tako malo mogu učiniti'. Zapravo, lako je i besplatno osuđivanje besmislenosti bombardiranja, kritiziranje pogrešaka u tim operacijama i zahtijevanje istodobnog prekida paljbe, bez obzira na to što će se dogoditi kasnije. Ali to je jedan od onih događaja u kojima se naši osjećaji teško slažu s našim analizama pa smo zbog toga prisiljeni na bolan izbor. Bez obzira na to hoćemo li taj izbor obaviti kao kartuzijanci, u miru našeg dnevnog boravka, večerajući pred televizijskim prijamnikom dok, užasnuti, između zalogaja promatramo etničko uništavanje kosovskih Albanaca i širenje izbjegličkih logora, bol ranjenih u bombardiranjima, uništavanje i vatre zbog NATO-vih napada, a sve to još ružnije zbog političkog manipuliranja i naše vlastite rječitosti improviziranih redovnika koji se bave busanjem o prsa pred televizijskim oltarom. Na kraju krajeva, možemo pomisliti da ni današnji vojnici nisu oni iskusni i kihoteovski vitezovi koji su patili 'od teškog rada, gladi i žeđi, bijede, dronjaka i buha' u ratovima, nego su sličniji birokratima bilo koje vrste. Vojni pilot današnjice sličniji je nekom činovniku, a moram priznati da tu metaforu dijelom posuđujem od Santiaga Carrilla. Zrakoplovac ustaje rano, poljubi ženu na odlasku, odveze djecu u školu, a zatim odlazi u bazu. Skoči u zrakoplov, načini po koji krug iznad Srbije, ispali nekoliko raketa, uništi nekoliko mostova ili bilo koje veleposlanstvo neke prijateljske države i vrati se kući do ručka. Rat nije više što je nekad bio, osim kad je riječ o žrtvama. Rat je izgubio na ugledu, a neki vjeruju da je izgubio i djelotvornost. Mnogi misle da su i to dovoljni razlozi da ovaj rat što prije završi. Naravno da ga treba što prije završiti, ali ne na bilo kakav način. (...) Slijede neka razmišljanja za koja, ako se uzmu u obzir sumnje i moralne dvojbe običnih građana u ovoj situaciji punoj nasilja, mislim da moramo imati. Nije to baš sve što mi pada na pamet, a mislim i da neće poslužiti mnogo čemu kad je riječ o buđenju srdžbe. No, vjerujem da će pridonijeti delikatnoj raspravi koju izaziva ova situacija, a to je i građanska obveza, bez obzira što smo jako zbunjeni u mnogim aspektima. 1. Novi rat na Balkanu nisu pokrenule savezničke snage, nego Milošević. Nije počeo prije dva mjeseca, nego prije osam godina, s programom etničkog čišćenja i stvaranja velike Srbije koji je pokrenuo taj autokrat zbog pasivnosti zapadnih demokratskih država. Saveznička intervencija na Kosovu izvedena je nakon gorkih iskustava iz Bosne i Hercegovine te beskorisnih pregovaračkih pokušaja, diplomatskih razgovora i nemogućih sporazuma. Intervencija je započela poslije brojnih, često tjeskobnih zahtjeva zapadnih intelektualaca da međunarodna zajednica nešto poduzme, a strahovali su od zapadne paralize pred pokoljima, silovanjima, zločinima i svim vrstama mučenja koja su izvodili gospodari rata na Balkanu: Milošević, Karadžić, Ćosić, Arkan i mnogi drugi. 2. Saveznička bombardiranja nikoga nisu mogla iznenaditi. Mjesecima je NATO upozoravao Miloševića da će krenuti u akciju ako ovaj ne prihvati minimalne uvjete postavljene u Rambouilletu, a trebali su stvoriti nekakvu stabilnost u tome području. Nije tada bilo prosvjeda Rusije ni drugih sila, a ni kartuzijanci nisu propovijedali, nije bilo demonstracija ni molitava zbog stalnog i sustavnog genocida koji su srpska policija i pripadnici milicija provodili nad kosovskim muslimanima. 3. S demokratskoga gledišta, neutralnost ili zauzimanje distancije nisu prihvatljivi u ovome sukobu, iako netko može odbacivati metode koje su primijenjene. Ne treba svijet dijeliti na dobre i loše, a ni ne želim o tome govoriti, ako se želi prihvatiti činjenica da je saveznička intervencija provedena u ime gotovo dvadesetak demokratskih država koje brane ljudska prava i osobne slobode, a jedina je iznimka turski režim. Tu činjenicu često zaboravljaju oni koji traže sudjelovanje Ujedinjenih naroda i žale se na nezakonitost intervencije. Uloga UN-a mora biti pojačana, ali ne mogu se zanemarivati njegovi nedavni neuspjesi kao posrednika u sukobima, farsa s pravom na veto u Vijeću sigurnosti i unutarnja asimetrija između režima i vlada koje su tamo zastupljene, a i prevladavanje birokratskoga ponašanja. (...) 4. Pretpostavka da je saveznička intervencija provedena zbog nekih motiva koji nisu samo humanitarni, a to su oni na koje se obično misli, više je nego moguća, ali ni to nužno ne smanjuje opravdanost intervencije. Europa i dalje teško probavlja rezultate pada Berlinskog zida i njemačko ujedinjenje. Nesposobnost naših vlada da uspostave neki međunarodni autoritet koji bi jamčio stabilnost Kontinenta te donio sigurnost i mir državama u europskom središtu i na jugu, a nedavno su prihvatile demokratski sustav, zaista je tužna. A naše tužaljke nisu dovoljne da se u sve to uvede nešto reda. (...) 5. Ovaj rat treba završiti što prije, a vjerojatno se to neće dogoditi s potpunom NATO-vom pobjedom, od čega sada odustaje čak i sam predsjednik Clinton. Ali ako NATO iz svega ovoga iziđe oštećen, ako mu ugled bude oštećen, ali i operativnost i djelotvornost u očima javnosti država koje su u njegovu sastavu, štetu će pretrpjeti i sam demokratski model. Mnogi narodi gledaju prema europskim državama kao na primjer gospodarskog napretka, osobnih sloboda, vladavinu većine i poštovanje manjina. Milijuni građana, u Europi i izvan nje, žele i dalje ići putom tih država koje, unatoč tolikim ratovima, sukobima i podjelama, sada dižu zastavu građanske tolerancije, dijaloga, miješanja i prava na različitost, s jednakim pravima pred zakonom. (...)"