NJ 20.V.SZ: NATO BEZ POLIT. VODSTVA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 20. V. 1999. Clinton mora nešto učiniti "Rat na Kosovu počinje kod Amerikanaca izazivati nelagodu. Taj sukob izmiče uvriježenim shemama razmišljanja i sve više podsjeća na Vijetnam, gdje je vojno nadmoćna oružana sila zakazala zbog zemljopisa, povijesti, mentaliteta i politike. Doduše, Amerikanci se možda više od svih ostalih partnera u NATO-u prisjećaju uzroka sukoba na Kosovu i ne zapadaju u moralizirajuće sumnje u vlastite postupke: šef jugoslavenske države Slobodan Milošević izazvao je rat i on je bit problema; zračnih udara ne bi ni bilo da nisu protjerane stotine tisuća ljudi i da nisu ubijani nemoćni. I u Americi se raspravlja o pravednom ratu, a Kosovo je uzoran primjer intervencije, opravdane čovječnošću i ljudskim pravima. Unatoč tomu, koordinate rata više nisu ispravne. Sukob se previše oteže i sve više na štetu NATO-a. Kina i Rusija iskorištavaju rat za odmjeravanje snaga sa SAD - supersila je postala podložna napadima. U okviru saveza djeluju suprotstavljeni interesi i bore se za pravu strategiju. Politički blokovi u samoj Americi zbunjeni su a intervencionisti sve teže argumentiraju svoje stajalište, suočavajući se sa sve jačom frontom izolacinista. Amerika osjeća da ne smije izgubiti aktualni rat. Osim toga, Amerika baš i ne voli gubiti. Zbunjenost te zemlje najbolje se odražava u predsjedniku Billu Clintonu, koji od početka napada opetuje političku volju saveza i njegove kao da je riječ o matri, opisujući velikim riječima uspjeh iscrpljujućih zračnih udara. No, taj je uspjeh teško izmjeriti, zapjenjena retorika sudara se sa stvarnošću Kosova dok se politička volja saveza iz dana u dan suočava sa sve većim izazovima. Okružen takvom kakofonijom, Clinton je dopustio da bude potisnut u defenzivu, prepuštajući danas dnevne ratne poslove svojim savjetnicima. Takvo djelomično povlačenje Predsjednika možda je uvjetovano taktičkim razlozima: Clinton štedi svoj autoritet za odlučujući trenutak i ostavlja otvorenom mogućnost radikalne promjene politike. No, taktika sama po sebi više nije dovoljna u aktualnom trenutku. Rat se našao na kritičkom raskrižju. U savezu i u samoj Americi djeluju centrifugalne snage a ratnom je savezu više nego ikad dosad potrebno snažno političko vodstvo. Clinton pak oklijeva. Europski saveznici osamostaljuju se svojim planovima. Britanska vlada otvoreno nastoji pridobiti ostale za angažman kopnenih postrojba na terenu jer smatra da više nema slobodnog političkog manevarskog prostora. NATO može ponovno preuzeti inicijativu samo kopnenim postrojbama i potisnuti Miloševića u defenzivu, tvrde Britanci, nastojeći svim silama u Washingtonu pridobiti potporu za svoj prijedlog. Motivirani, između ostalog, i golim strahom za vlastiti unutarnjopolitički opstanak, njemački i talijanski premijer nastoje pak pokrenuti diplomatske inicijative. Milošević se poigrava ponudama i šalje signale dobre volje, dobro znajući da tako može stvoriti plodno tlo za jabuku razdora u savezu. Clinton promatra te suprotstavljene snage, ne pozivajući saveznike na odlučnost. Njegove kriptične nagovještaje angažmana kopnenih snaga relativiziraju njegovi vlastiti suradnici. Predsjednik želi proširiti svoje opcije, ali se istodobno ne želi konkretno obvezati. Time marginalizira svoj utjecaj i propušta definirati američke političke interese. U tom je kontekstu Clinton žrtva svog političkog karaktera. Predsjednik kreira politiku po načelu anketa: ono što koristi većini i što ona zahtijeva jest zakon. No, u naizgled sve zamršenijem sukobu Clinton više ne dobiva jasne signale. Bliži se kraj njegova predsjedničkog mandata, a usredotočenost na povijesno naslijeđe njegova predsjednikovanja dodatno ga blokiraju. Stoga u javnosti u samim Sjedinjenim Državama jača ljutnja. Većina građana još podupire bombardiranje, ali i Amerikance počinje obuzimati lagani umor od rata. Besperspektivnost napada izaziva razdor među političkim blokovima. Kongres danas mirno može biti označen etiketom 'balkaniziranosti'. Sukob se proteže sve do vlade i vojske, gdje se pristaše stare Powellove doktrine - po kojima vojne snage smiju biti angažirane samo pod uvjetom jasno definiranih političkih ciljeva i uz opsežna sredstava - sudaraju s Albrightičinim intervencionistima, koji drže da je opravdan i ograničeni angažman oružanih snaga iz humanitarnih razloga. Dakle, Clinton mora nešto učiniti želi li u vlastitoj zemlji usmjeriti započetu načelnu raspravu o vanjskoj politici SAD i zaštititi američku prevlast i interese u NATO-u. I obrnuto - NATO treba vodstvo SAD kako državnici poput Schroedera i Blaira ne bi dodatno produbili jaz u zapadnom vojnom savezu. Naime, dugoročno gledano, aktualni rat neće odlučiti samo sudbinu Miloševića i mira na Balkanu već i ravnotežu u cijeloj Europi, koja je u proteklih 50 godina uspješno održavana samo uz pomoć SAD", upozorava Stefan Kornelius.