IT-18.V.REPUBBLICA-HUM. OVLAŠTENOST

ITALIJA LA REPUBBLICA 18. V. 1999. Logika sile i zakoni mira "(...)Ako pogledamo tijek događaja i govore koji ih prate, uviđamo da je ovo rat u traženju ozakonjenja. Započet je kao 'etički' rat, i tako se sukobio s imperativom 'ne ubij', a čim su se pojavile civilne žrtve, po definiciji nevine, etički legimitet je dobio pukotine. Pokušalo ga se predstaviti kao 'međunarodnu policijsku' operaciju, preuzimajući shemu uporabljenu u zaljevskom ratu, ali je izostanak makar i slabog uključivanja UN-a, kao što se dogodilo tada, pokazao neprihvatljivost samoproglašenja jedne države ili skupine država, svjetskim policajcem. Kako je izgubila mogućnost postizanja brzog uspjeha, da postane ratna operacija koja odmah slama protivnika i realno se legitimira po postignutom rezultatu, ona se, međutim, pretvorila u strašno ponavljanje, koje proizvodi razaranja i uvećava iskorijenjivanje jednog naroda, bacajući sjenu i na svršetak sukoba, te tako na pamet pada upozorenje: 'napravili su pustinju i nazvali je mirom'. Kada je iskazao svoje najnovije otjelovljenje rat, ni'sveti' ni 'opravdan' nego 'humanitarni', našao se u krajnjim teškoćama, jer se našao pred nezaobilaznim pitanjem: tko može govoriti u ime čovječnosti? Je li to, dakle, 'prijelazni rat', neodrediv, koji se smješta između umirućeg svijeta državnih suvereniteta i još nerođenog svijeta univerzalnog državljanstva, između polaganog napuštanja poštivanja državnih granica i mukotrpnog uspostavljanja prava na humanitarnu mjerodavnost? U stvarnosti to nije rat koji se njiše između prava i morala: on je izišao iz okvira prava, a nije uspio zadobiti moralni status. Činjenica da pred sobom ima diktatora koji pokreće operaciju etničkog čišćenja, dakle odgovornog za zločin, ne daje ovlaštenje demokratskom svijetu da se koristi svim sredstvima, ne obazirući se na pravna pravila, koja bi se neposredno mogla činiti faktorom slabosti, ali koja su sačinjavala najdublji razlog činjenice da je demokracija uvijek, na kraju izlazila kao pobjednica iz teških iskušenja kojima ju je podvrgnulo ovo stoljeće. Na institucionalnu dimenziju treba gledati ne samo kako bi se ocijenila odluka o ratu i njegovo odvijanje, nego prije svega kako bi se razmislilo o poslijeratnom razdoblju i budućem ustroju svijeta, jer se ovo pokazuje odlučujućom utakmicom. Kakva se međunarodna zajednica najavljuje, s kakvim institucijama i kakvim pravilima? Sve jači naglasak na temeljnim pravima čovjeka, na njihovoj univerzalnosti i nemogućnosti da se nacionalne granice smatraju zaprekom za njihovu zaštitu, nalazi se u izvoru najznačajnijih promjena međunarodnog poretka: međunarodni sud za zločin u bivšoj Jugoslaviji, sporazum o međunarodnom krivičnom sudu, odluka Gornjeg doma kojom se poništio imunitet generalu Pinochetu. Iz starog debla ljudskih prava moglo bi tako izniknuti jedno novo pravo, pravo na humanitarnu mjerodavnost. No kada se objavljuje neko pravo, istodobno se postavlja problem tko je njegov zaštitnik, tko ga može zakonito provoditi. Tako je i kod prava na humanitarnu mjerodavnost, koje se ne može smatrati neograničenom dozvolom za intervenciju, poput bijele stranice koju bilo tko može ispisati. Na taj je rizik upozoreno mnogo prije ovih posljednjih događaja, a kritičari toga prava odmah su o tome govorili kao mogućem sredstvu politika sile ove ili one hegemonijske sile. Upravo način na koji je odlučena i provedena humanitarna mjerodavnost u srpskom ratu može prerano dovesti do njezina odbacivanja. To se pravo ne može mehanički pridodati starom katalogu. To je novost i upravo stoga otkriva neprikladnost starog poretka.(...) Zemlje koje, makar i plačljivo, nisu do kraja prihvatile ratnu perspektivu moraju od ovog trenutka početi govoriti jezikom reforme međunarodnih institucija, koji u prvom redu treba odlučiti o sudbini UN-a(...)", piše Stefano Rodota.