IT-17.V. CORRIERE-KOSOVO I PACIFISTI

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 17. V. 1999. Olako se kaže stop "Predsjednik D'Alema ima pravo kad organizatorima Marša za mir od Perugie do Assisija piše da 'sukob na Kosovu ne može imati vojno rješenje'. Ima pravo jer intervencija NATO-a nikada nije imala namjeru da bude ratom protiv Srbije. Ona je od početka bila zamišljena i provedena kao instrument pritiska na Miloševića kako bi se ostvarila dva cilja: s jedne strane, dokrajčiti okrutan progon Kosovara od srpske vlade (humanitarni aspekt), s druge strane, prekinuti pokušaj koji Beograd već godinama provodi, održavanja na životu nekog oblika srpskog hegemonizma uz nasilno sprječavanje konačnog osamostaljivanja raznih dijelova bivše Jugoslavije. Problem, međutim, nastaje zbog činjenice da do sada ni uporabljeni instrument, odnosno bombardiranja, nije polučio željeni učinak. U toj situaciji djeluje razumno nacrt talijanske i ostalih europskih vlada da utvrde prekid bombardiranja i da tako pokušaju izravno uključiti UN i rusko posredovanje te da, na kraju, na temelju toga nastave prema ultimatumu Miloševiću kako bi ovaj na Kosovu 'dopustio međunarodnu vojnu i civilnu nazočnost, koja bi uspjela stvoriti uvjete za demokratsku samoupravu' (D'Alemine riječi). Ovih tjedana, zapravo, srpsko vodstvo je zasigurno teško pogođeno i nalazi se u nevolji. Ako ga je samo strah da to učini pod bombama do sada spriječavao da popusti, i tako 'izgubi obraz', u redu: NATO mu može lako pomoći jednostrano odustajući od vojne akcije. Važno je postizanje političkih ciljeva izrečenih na početku, a ne način na koji ih se postiže. Ukoliko se to može napraviti s manje projektila i manje šteta, utoliko bolje. No kako bi nacrt o kojemu je riječ imao nekakve izglede za uspjeh nužna su, čini mi se, dva obvezna uvjeta. Prvi se odnosi na ultimativni karakter i čvrsto vremensko ograničenje kojima je nužno obilježiti otvaranje prema Miloševiću.(...) Samo tako, čini mi se, on ima nekakve izglede za uspjeh. No drugi je uvjet možda još važniji, a to je da se ni na koji način otvaranje prema Miloševiću, uz jednostrani prestanak bombardiranja, ne smije zamijeniti s povlačenjem Europe u odnosu na Sjedinjene Države. Ovih dana Sjedinjene Države nisu jako popularne u Italiji. Opravdano: s obzirom na odluku čija je politička glupost jednaka samo kulturalnoj aroganciji koju razotkriva, kojom je neki dan američki Kongres odbio zakladu za žrtve nesreće na Cermisu, nakon što je jedan vojni sud svake krivnje razriješio očito krivog pilota marinaca, odgovornog za nesreću. Kao što postoji i europski antiamerikanizam, tako očito postoji i američki antieuropeizam, a možda još više antiromanizam. Uistinu, čini se da je ovom prigodom Bijela kuća napravila preveliki propust što nije američkim zastupnicima objasnila ozbiljnost glasovanja na koje su se spremali. Sve to treba iznijeti Washingtonu s najvećom snagom, no sve to ne treba i ne može u opasnost dovesti naš odnos sa Sjedinjenim Državama, a niti onaj cijele Europe. S mnogo strana se kaže da je bilo pretjeranog popuštanja Starog Kontinenta Sjedinjenim Državama pri pokretanju protusrpske intervencije; da je akcija imala apsolutno, previše apsolutno i previše bespogovorno vodstvo Sjedinjenih Država. Može biti. No kažimo jasno i odlučno: vlastita slabost rješava se tako da se postaje jak, a ne tako da se pobjegne u odgovarajućem trenutku. Još manje se rješava na način koji se u Italiji pomalo posvuda uspostavlja od političkih stranaka, novinskih komentatora do intelektualaca; odnosno iskorištavanjem bombardiranja kao izlikom za vlastiti obračun s vladom, povlačenjem svojih privola nakon što ih se dalo, prenaglašavanjem dvojba i kritika o vojnoj akciji, mijenjanjem mišljenja samo zato što je ono u određenim krugovima postalo previše nepopularno. Okrenuta prema otvaranju prema Miloševiću pod svaku cijenu, Italija koja je prije samo deset dana trijumfalno primila Ibrahima Rugovu, veličajući njegovu gandijevsku umjerenost, danas se, međutim, ustručava pitati svoga jučerašnjeg junaka što misli o prekidu bombardiranja, slaže li se s time ili ne. Čini se da samo vlada uviđa opasnost. Odnosno da bi korak prema Miloševiću napravljen bez obaziranja, prije svega, na održanje jedinstva protusrpske bojišnice i odnosa SAD-Europa, imao razorne posljedice, ne samo na bilo kakvu buduću vjerodostojnost Saveza, već i šire, na svekolike odnose ovoga dijela svijeta i Amerike. Vodeća uloga SAD samo je drugo lice već povijesne europske nemoći, njezina neposjedovanja vanjske i vojne politike. Od toga treba polaziti, od želje da se riješi ta nemoć što će zavrijediti kad dođe vrijeme, da se otvori prava, nužna rasprava sa Sjedinjenim Državama, možda i oštra. Otvoriti ju prije, otvoriti ju danas, znači samo igrati u korist Miloševićeve pobjede", piše Ernesto Galli della Loggia.