FR-LIBERATION13.4. RUSIJA I ZAPAD

FRANCUSKA LIBERATION 13. IV. 1999. Lažni ruski džoker "Jesu li zemlje NATO-a prije nego su krenule u napad na Jugoslaviju imale u ruci džokera kojim su mogle prisiliti Miloševića na popuštanje, a koji su zbog neopreza izgubile? To je moguće, ako pogledamo kako većina zapadnih dužnosnika izvlači iz rukava, jednog za drugim, glasovite ruske džokere. Prvi su se okušali Grci i Talijani, a ubrzo ih je slijedio trio Chirac-Jospin-Vedrine. Zatim je to bio duo Schroeder-Fischer. Jučer je red došao na Madeleine Albright da, uoči susreta s ruskim kolegom, izjavi kako treba pronaći 'način da Rusija sudjeluje u rješenju'. Dok se Kofi Anan, potpuno izočan, i to s razlogom, otkako je počeo rat, vratio na scenu, što nije prošlo nezapaženo, dajući tako, preko Ujedinjenih naroda, povjerenje ruskom diplomatskom snu. Znači li to da je diplomacija, odbačena nakon neuspjelih pariških pregovora o Kosovu, na putu da ponovno zauzme svoje mjesto? Ništa nije tako nesigurno, unatoč očekivanjima. Naime, puno je toga što upućuje da su lijepe riječi upravljene Moskvi, više lijepo ponašanje nego strategijska promjena u Savezu. One idu pod ruku s opetovanjem izjava o odlučnosti da se srpski režim prisili na povlačenje s Kosova, kao i na povlačenje svojih cjelokupnih snaga, tj. da se ide sve do poraza. Cilj koji je čak i Kofi Anan preuzeo na sebe, budući da se njegovih pet uvjeta za pregovaranje poklapaju s onima NATO-a. Sve se, dakle, događa kao da su se saveznici pripremili da pojačaju zračne napade. Jučerašnje izjave Jacquesa Chiraca, njegovo upozoravanje na 'kukavičluk' koji je omogućio Muenchen i divljanje nacizma, njegova pohvala 'vojne odlučnosti' ne najavljuje želju za smirenjem, već za otporom 'barbarstvu' sve dok to bude potrebno, jer još nije riječ o slanju kopnenih snaga. Treba također reći da je prostor ostavljen ruskoj diplomaciji beskrajno malen u toj shemi koju odobravaju SAD, Velika Britanija, pa čak i Njemačka", u uvodniku lista piše Jacques Amalric.