US IHT 6. V. PFAFF

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 6. V. 1999. Zbunjene demokracije ili kako osigurati novi Muenchen "Odluka prethodnog naraštaja američkih političara da ne dopuste 'novi Muenchen' vodila je Vijetnamskom ratu. Odluka ovog naraštaja da ne dopuste 'novi Vijetnam' obećaje novi Muenchen", piše William Pfaff. "Washington traži način da Ameriku izvuče iz ovoga rata. Clintonova vlada slijedi javno mnijenje, a ono je prepušteno zbunjenosti koju proizvode diplomatski protuudarci NATO-u Slobodana Miloševića i nedostatak savezničke političke strategije. Ispitivanja javnoga mnijenja pokazuju da bi se solidna većina koja podupire odlučnu kopnenu akciju mogla skupiti u većini glavnih zemalja NATO-a (Britaniji, Francuskoj, vjerojatno Sjedinjenim Državama) i nekim manjim članicama (u Nizozemskoj intervenciju podupire 68% ispitanika). Primjena kopnene akcije zahtijevala bi vođe koje su spremni preuzeti odgovornost i rizik. Pokušaj premijera Blaira da pruži vodstvo i britanska spremnost da osigura snage za potporu kopnene strategije, postaju sramota za Washington, gdje je donji dom Kongresa prošloga tjedna odbio odobriti zračnu kampanju NATO-a. (...) Povijesne su usporedbe, naravno, rizik u svakoj analizi. Slobodan Milošević nemilosrdan je poput Hitlera i ima isti cilj čišćenja drugih 'rasa' iz svoje zemlje. No on nadzire (i to ne baš sa sigurnošću) samo Srbiju, koja nije Njemačka. Balkan predstavlja njegov vidokrug. Nikakav svjetski rat ne bi slijedio nakon srpske pobjede. Tko bi se borio protiv koga? Sigurno ne Rusija protiv Zapada. Izravne posljedice bile bi regionalne i političke - u Makedoniji, Crnoj Gori i Albaniji, koje već teturaju pod priljevom izbjeglica i srpskim pritiscima, te u Bosni, gdje bi Daytonski dogovor zasigurno propao. Ako bi se srušila makedonska vlada ili izbili etnički sukobi, Grčka i Bugarska mogle bi biti pogođene, i možda Turska, iako scenariji za to nisu previše uvjerljivi. Mađari iz Vojvodine bili bi jedina znatnija etnička manjina u očišćenoj Srbiji, a u slučaju srpskog napada na tu manjinu uključila bi se Mađarska. Neizravne posljedice, međutim, bile bi goleme. Američko pravo na moralno i političko vodstvo izgubilo bi vjerodostojnost, a to bi se zato dogodilo i NATO-u. Kakvu bi sigurnost mogli novi ili budući kandidati za NATO vidjeti u tome da postanu članovi saveza koji se pokazao nesposobnim da odvrati, kazni ili ispravi masovne zločine usporedive sa Staljinovim unutarnjim deportacijama i masovnim ubojstvima? (...) Ako NATO pristane na nagodbu u kojoj prihvaća posljedice programa uklanjanja albanskih Kosovara, raspršujući ih u bilo koju državu koja ih želi primiti, g. Milošević je pobijedio u ovom ratu. Još jednom se u Europi mnogo govori o potrebi da EU 'na posljetku' stekne autonomnu vojnu sposobnost djelovanja i neovisnu sigurnosnu politiku. Potreban je optimizam da bi se vjerovalo kako će se to dogoditi, čak i ako Srbija ponizi NATO. Europljani se već razilaze o pitanju Kosova. Grčka se suprotstavila bombardiranju. Italija ga prihvaća nevoljko. Vladajuće koalicije u Njemačkoj i Francuskoj pod pritiskom su, iako javno mnijenje ostaje uglavnom čvrsto. Kako bi Europljani mogli biti uspješniji bez Amerike na sceni? Koalicije demokratskih zemalja mogu voditi, ali su loše u političkim mjerama koje uspješno završavaju ratove ili rat sprječavaju. Neuspjeh u Muenchenu nisu slijedile odlučne pripreme za buduće testove. Postojala je iluzija, predgovor porazu u Poljskoj godinu dana kasnije, francuskom slomu i isključenju britanske vojske s kontinenta. To je pouka Muenchena."