NJ 15.IV.DIE WELT:RU DOBILA KREDITE

NJEMAČKA DIE WELT 15. IV. 1999. Ruski interesi i Zapad "U najboljem slučaju Zapad raspolaže tek iskrivljenom fotografijom Rusije - ni u kojem slučaju političkom rentgen-snimkom. Ta činjenica sužava domet svake prognoze. Rusko vodstvo nije sklono dopustiti da ga uvuku u krizu na Balkanu. No, držanje lekcije Sjedinjenim Državama, konkretno, i NATO-vim silama, općenito, i paralelno izmamljivanje novih tranši kredita nešto je sasvim drugo. Upravo je to bio rezultat sastanka američke ministrice vanjskih poslova Madeleine Albright i njezina ruskog kolege Igora Ivanova u Oslu. Sve dok NATO u biti drži rat nekoliko metara iznad tla, ruske emocije i reakcije neće izmaknuti kontroli. No, ne treba podcijeniti krhkost sadašnjeg režima u Kremlju, gorčinu u Rusiji i zadrtost Dume. Predstoje skupštinski izbori jako neizvjesnog ishoda, a najkasnije sljedeće godine bit će izabran i novi predsjednik. Ništa nije sigurno. Rusija ne igra ulogu pokrovitelja Beograda, a ruski zahtjev za statusom veto-sile na Balkanu dobio je odgovor u obliku NATO-ve zapovijedi o polijetanju bombardera bez novog mandata Vijeća sigurnosti UN. No, novi carevi sigurno imaju dobrih - unutarnjopolitičkih i vanjskopolitičkih - razloga podsjetiti Zapad da bez Rusije ili čak protivno njezinoj volji nije moguće postići puno u kritičnim zonama novog svjetskog (ne)poretka. Moskva želi nastupati u ulozi mirovne sile i dobivati zauvrat odgovarajuće nagrade. Obuzeti idiličnim raspoloženjem nakon hladnoga rata - 'kraja povijesti' - na Zapadu su zaboravili da je Rusija tri stotine godina bila čimbenik moći, koji su Šveđani, Francuzi, Poljaci i Nijemci na svoju nesreću podcijenili. Rusija nikada nije tako slaba ali ni tako jaka kao što se čini. Rusko vanjskopolitičko vodstvo dosada je iz pozicije vlastite slabosti razvilo iznenađujuće jaku politiku. Želi iskoristiti krizu na Balkanu za upozorenje NATO-u da bude oprezan, nastupiti u ulozi odgovornog aktera velike politike i podsjetiti Washington da i supersila ima svoje granice. Točno je da su Sjedinjene Države proteklih deset godina prešle sa 'strateškog partnerstva' i 'dobroćudnog zanemarivanja' na ravnodušnost, iako stvarno stanje nije dopuštalo taj prijelaz. Njemačko iskazivanje pozornosti Rusiji bilo je pak obilježeno nedostatkom postojanosti i dubine. Taj se nedostatak najjasnije očituje u proširenju NATO-a na istok, koji je Rusima još uvijek knedla u grlu. Bude li taj proces nastavljen, Zapad će prijeći 'crvenu crtu' (kao što je na 35. muenchenskom savjetovanju o sigurnosnoj politici (...) izjavio bivši potpredsjednik ruske vlade Gusarov'); stane li, vodit će računa o toj crti. Ni jedna ni druga opcija nisu povoljne. Trebat će više ulagati u područja strateške ravnoteže jer će inače proces redukcije strateških nuklearnih sustava zapeti u slijepoj ulici (riječ je o sporazumima Start II i Start III). Osim toga, treba nagovoriti Kremlj da onemogući ruskim vojnim koncernima prodaju tehnologije i hardwarea u prljave ruke. Odgovor na pitanje je li vjerovnička pozicija MMF-a izraz zapadne snage ili zapadne ovisnosti i nemoći, ovisi o kutu gledanja. U svakom slučaju, obje strane imaju dovoljno veliku pregovaračku masu. Životni interesi ruske vladarske elite i gospodarstva ovise o Zapadu. Svi ti čimbenici utječu na sadašnju krizu i na njezino rješenje. Srbiju će uistinu biti teško urazumiti bez Rusije, ali to ne smije značiti da Rusiji treba priznati status sile zaštitnice ili vodeće sile u regiji. Prije nekoliko dana Jeljcin je iznio upadljivo pogrešne vizije - kao da je ostatak Jugoslavije leno kremaljskog gospodara. Mir na Balkanu bit će uvjetovan ne samo oružjem već i velikim gospodarskim, političkim i moralnim ulaganjima. Vijeće NATO-a i Rusije možda još nije propalo, ali je u svakom slučaju suspendirano. Što se tiče Rusije, iz krize na Balkanu treba izvući jako ozbiljne pouke", upozorava Michael Stuermer.