FR-YU-RU-zločini-Kriminal-Oružani sukobi-Izbjeglice/prognanici-Ljudska prava FR-LE MONDE 5.5.GARDE O KOSOVU FRANCUSKALE MONDE5. V. 1999.Hoće li zločin na Kosovu biti kažnjen?"Što treba činiti na Kosovu? Nastaviti s udarima, vratiti se
diplomaciji, započeti kopnenu operaciju? Te mogućnosti, jedine o kojima se obično raspravlja, odnose se samo na postupak. Uzalud je o tomu govoriti ako prvo nije utvrđen cilj koji se želi postići. O tomu se rijetko raspravljalo. Ta se rasprava mora voditi u potpunoj jasnoći.U utvrđivanju zadaće ne može se zanemariti taj golem, sveobuhvatan i nečuven fenomen koji se dogodio prije nekoliko tjedana: provedba plana za uništenje čitavog jednog naroda, kosovskih Albanaca; temeljito etničko čišćenje čitavoga jednog područja praćeno pokoljima, silovanjima, požarima, otimačinama, nasiljem svake vrste i, napokon, općim protjerivanjem; najveći zločin protiv čovječnosti počinjen u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, iste vrste, ali većih razmjera nego onaj u Bosni.Od sada postoji samo jedno pitanje: hoće li zločin biti kažnjen ili ne? Trebamo se odlučiti za jedno od dvoga: ili će nove demografske prilike koje srpska vlast u ovom času uspješno provodi - Kosovo
FRANCUSKA
LE MONDE
5. V. 1999.
Hoće li zločin na Kosovu biti kažnjen?
"Što treba činiti na Kosovu? Nastaviti s udarima, vratiti se
diplomaciji, započeti kopnenu operaciju? Te mogućnosti, jedine o
kojima se obično raspravlja, odnose se samo na postupak. Uzalud je o
tomu govoriti ako prvo nije utvrđen cilj koji se želi postići. O
tomu se rijetko raspravljalo. Ta se rasprava mora voditi u potpunoj
jasnoći.
U utvrđivanju zadaće ne može se zanemariti taj golem, sveobuhvatan
i nečuven fenomen koji se dogodio prije nekoliko tjedana: provedba
plana za uništenje čitavog jednog naroda, kosovskih Albanaca;
temeljito etničko čišćenje čitavoga jednog područja praćeno
pokoljima, silovanjima, požarima, otimačinama, nasiljem svake
vrste i, napokon, općim protjerivanjem; najveći zločin protiv
čovječnosti počinjen u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, iste
vrste, ali većih razmjera nego onaj u Bosni.
Od sada postoji samo jedno pitanje: hoće li zločin biti kažnjen ili
ne? Trebamo se odlučiti za jedno od dvoga: ili će nove demografske
prilike koje srpska vlast u ovom času uspješno provodi - Kosovo
'slobodno od Albanaca' (u smislu u kojemu su nacisti govorili o
zemlji koja će biti 'judenfrei')- biti konačne, ili će se ponovno
uspostaviti prijašnje stanje, protjerani će se Albanci moći
vratiti u svoju zemlju i tu živjeti u miru uživajući sva prava.
U prvom slučaju, kakva god bila diplomatska i institucionalna
ambalaža, Milošević će pobijediti, a demokracije će, uza sav svoj
arsenal i tehnologiju, biti poražene. Pouka o njihovoj nemoći bit
će za primjer brojnim budućim diktatorima na Balkanu i u svijetu. U
drugom slučaju, srpski će Predsjednik izgubiti, i ta će se pouka
gotovo posvuda shvatiti, a ljudska će prava napredovati. (...)
No čini se da pregovori koji su u tijeku, napose zahvaljujući ruskom
posredovanju, kreću još besmislenijim i opasnijim putem: zahtjevi
su manji nego u Rambouilletu, uz međunarodnu nazočnost na Kosovu
koja toliko ne obvezuje: UN umjesto NATO-a, rezolucija koja veže
ruke Zapadu, postupno i nedovoljno povlačenje Srba...
Sve se događa kao da je glavna briga pregovarača: 'Kako ćemo
nagraditi Miloševića za sve zločine koje su njegove postrojbe
počinile u zadnjih pet tjedana?' Iznova moramo opetovati: povratak
Rambouilletu bez mijenjanja uvjeta koji su tada bili postavljeni,
bez obzira na novu i strašnu stvarnost na Kosovu i, još više,
odustajanje od Rambouilleta i nagrađivanje Miloševića za iste
strahote, značilo bi odobriti zločine protiv čovječnosti. Bilo bi
to veliko priznanje poraza za zapadne zemlje, prijetnja budućem
miru i demokraciji u svijetu. Za vlade na Zapadu ne može biti druge
prihvatljive zadaće osim obnavljanja Rambouilleta koji će biti
malo oštriji u gore spomenutom smislu i uključivati odštetu za
počinjene zločine (a da ne govorimo o kažnjavanju krivaca, što je u
ovlasti druge instance).
Samo ako se prihvati takvo rješenje, i samo onda možemo razgovarati
o postupku. U početku, pregovori u obliku u kojemu su započeti, ne
mogu zadovoljiti, budući da pregovori u tijeku kasne za događajima
pet tjedana.
Srbi će morati kapitulirati. Iako udari moraju jednom dovesti do
uspjeha, oni se moraju popratiti uvjerljivom prijetnjom i očitom
spremnošću za kopnenu operaciju. Svaka otvorena izjava zapadnih
dužnosnika kojom se uklanja ta mogućnost, ili je čini manje
mogućom, slabi djelotvornost udara, prisilno ih produžuje bez
rezultata, produžuje patnje Kosova, samu Srbiju zavija u crno,
izlaže vojnike novim pogibeljima, potiče umor javnosti i umnaža
opasnost od konačnog poraza.
No u ovom bi slučaju poraz bio zločin. Ako zračni udari zbog
nedovoljne odlučnosti i želje da se stvarno primijene postupci koji
će odgovarati postavljenim ciljevima, ne omoguće naknadu najvećeg
zločina koji su počinile srpske vlasti na Kosovu, i njih će kasnije
osuditi kao zločin.
Još nešto o prijedlogu podjele Kosova: neki dobronamjerni
pojedinci tako žele pobjeći od 'ili-ili'. Oni možda misle da je
manji zločin protjerati devetsto tisuća, umjesto milijun i osamsto
tisuća ljudi. Neka ponovno u Bibliji pročitaju priču o Salomonovoj
presudi.
Oni koji predlažu podjelu su Srbi. To nipošto nisu Albanci. Žena
koja želi podijeliti dijete popola nije prava mati", na naslovnici
lista piše Paul Garde, umirovljeni profesor sveučilišta u
Provansi.