FR LE MONDE 4.5.KADARE O ZLOČINIMA

FRANCUSKA LE MONDE 4. V. 1999. Trijumf zločina "Zločin još jednom slavi pobjedu u srcu Europe. Odrezani ljudski udovi, djeca zaklana udarcem sjekire, trudne žene rasporenih trbuha, silovane malodobnice, zapaljeni starci. Zapad, zatečen, pokušava zaustaviti te strahote. On je dvostruko zabrinut. Već drugi put u ovome stoljeću zločin čini zemlja koja se smatra kršćanskom, a čini ga nad narodom koji je samo napola kršćanski. Nakon holokausta nad Židovima, ova nova ljaga jako pritišće savjesti. A Zapad, u svome djelovanju, pokazuje zbunjenost, nespremnost, sumnju. Iako nije slab, ostavlja dojam slabosti; iako je odlučan, ne čini se takvim uopće. U tom sukobu ima nešto što se ne podudara, kao očajnička zla sudbina. Pretpostavke i prepirke na Zapadu dobro napreduju. Raspravlja se o tomu je li embargo na naftu zakonit ili nije, treba li dopremati oružje OVK-u, treba li bombardirati beogradsku televiziju, je li uputna kopnena operacija, hoće li helikopteri 'Apache' promijeniti tijek događanja itd. I dok vrijeme prolazi, Kosovo utonulo u medijsku maglu i tamu, bez obrane, sagnuto pod krvnikovim mačem, svakim danom i svakim časom sve više umire; ono je mrcvareno, silovano, vapi za pomoći. A kada žrtva zove u pomoć, nameće se prijeka potreba da se žurno djeluje. Žrtvi treba brzo pomoći, a krvnik može pričekati. (...) Sadašnja je Jugoslavija zacijelo zadnja staljinska diktatura u Europi. To bi bilo manje zlo da Srbija nije još gore. Ona pokazuje sve značajke totalitarizma, ali s dodatnim čimbenikom koji nemaju klasične diktature, ni Hitlerova, ni Staljinova: anarhija zločina. Ta anarhija, pretvorba zločina u kermes u kojemu svi mogu sudjelovati, novo je eskaliranje zla. Službena potvrda Arkanovih (srpski ratni vođa, op. ur.) banda, pripadnika paravojnih postrojba Ratka Mladića i svakojakih serijskih ubojica koji danas nasrću na kosovske Albance, dobro svjedoči da je Jugoslavija dosegnula novi stupanj koji bi se mogao nazvati 'diktaturom plus'. (...) Bio je to zacijelo najgori način da se pomogne srpskom narodu. Jedina mogućnost da mu se zaista pomogne, jedina konkretna pomoć bila bi da mu se istina kaže u lice. Jer istina, koliko god bila bolna, donosi spas. Iako se srpski narod ne može optužiti za zločine koje su počinili oni najokrutniji među njima, može mu se zamjeriti da ih je odobrio. Naime, malo je Srba ustalo protiv počinjenih barbarstava. Istaknuti zajedničku odgovornost te zemlje jedino je ispravno stajalište prema njoj. Ona, sa svoje strane, treba priznati svoju pogrješku i osuditi je ako se želi vratiti u obitelj naroda. (...) Umjesto da su, primjerice, načinila potanku analizu prije nego su pristala uz mit o 'kolijevci srpskog naroda' i kosovskom boju, europska su i svjetska glasila brzo upala u zamku srpske promidžbe i širila su taj smrtonosni mit. Isto je bilo s mitom o srpskim žrtvama u Drugom svjetskom ratu. Ne niječući patnje srpskog naroda, dovoljno je pročitati dva istraživanja, jedno J. P. Cohena o 'Antisemitizmu u Srbiji i uporabi genocida u promidžbene svrhe', objavljeno u Parizu 1992. (Messager Europeen, br.6) i drugo S. Goldsteina objavljeno u zbirci 'Židovi u Jugoslaviji' ('Jews in Yugoslavia, 1998.), kako bi se uvjerili da su stvari drugačije nego što ih oslikava srpska propaganda i da su srpski fašisti kao i drugi sudjelovali u genocidu nad Židovima. (...) Brine što sami 'prijatelji Zapada', ruski disidenti općenito, šute na spomen ovih činjenica. Drugim riječima, oni se brinu samo za vlastite interese, za štetu koju može pretrpjeti 'ruski narod' ili 'ruski seljak', ne brinući se puno za ostale. S pravom, dakle, možemo postaviti pitanje o moralu tih disidenata. Kada je o tomu riječ, dovoljno je navesti jedan primjer, zadnji roman Lava Tolstoja 'Hadži Murat' koji govori o rusko-čečenskom sukobu. Sama sudbina ove knjige koja je u doba carstva bila zabranjena, u komunizmu zaboravljena, a u postkomunističko doba osuđena, daje nam da shvatimo dvije stvari: prvo, neprijateljstvo Rusije prema malenim neslavenskim narodima koje se nije promijenilo; drugo, veličinu Tolstojeve misli u odnosu na one koji su govorom ili šutnjom pogazili svoju disidentsku prošlost. (...) Na današnjem prostoru Balkana, uz zlo koje se bolno širi pod ugnjetačkom vlasti, postoji, iako privremeno skriveno, pravo duhovno plemstvo. Ono je tu, a treba ga tražiti među balkanskim narodima - Rumunjima, Bugarima, Grcima, Albancima, Hrvatima, Slovencima, Bošnjacima, Crnogorcima, Makedoncima, pa i Srbima koji žele doista zaustaviti zlo. Europa ga ne smije zaboraviti u budućim prijedlozima za Balkan. Poluotok koji je jednom poznavao svjetlost, ne smije dopustiti da ga pobijedi tama", piše Ismail Kadare, pisac.