AU 29.IV.SN: EU SE MORA ŠIRITI

litika AUSTRIJA SALZBURGER NACHRICHTEN 29. IV. 1999. Perspektive za poslijeratni period "Za nekoliko tjedana, možda i tek za nekoliko mjeseci borbeni zrakoplovi NATO-a neće više polijetati u zračne napade na Srbiju. Jednog će dana oružje biti odloženo. U početku će Kosovo vjerojatno biti pretvoreno u neku vrstu protektorata; takvo će prijelazno rješenje omogućiti međunarodne zaštitne postrojbe. Što će se dogoditi nakon toga? Kako bi moglo izgledati trajno rješenje za Kosovo te stoga i za Balkan? 'Htjela-ne htjela, Europska unija morat će igrati sve važniju ulogu na Balkanu', utvrđuje jedan visoki diplomat EU, koji je zbog politički osjetljive teme želio ostati anoniman. 'Morat ćemo ulagati jako puno - i to ne samo novac', napominje on. EU mora u jugoistočnoj Europi ponuditi alternativu kaosu. Balkanske zemlje imaju samo jednu perspektivu, a to je sama EU - 'iako mi koji smo već sada njezin sastavni dio ne želimo to shvatiti', napominje spomenuti diplomat. Sada treba 'otvoriti tu perspektivu i istodobno izbjegavati buditi iluzije', upozorava on. Koje zemlje - uz Rumunjsku i Bugarsku - dolaze u obzir za taj program? 'Jednog dana sve one žele biti članicama EU. Na kraju će u europsku zajednicu ući i Srbi', ističe diplomat. Rat na Kosovu 'promijenio je igru, a u Europi se ponovno miješaju karte', izjavljuje on. Prvo o temi novca: najhitnije će zadaće biti obnova i gospodarska pomoć. Rat ne razara samo kuće i tvornice već i gospodarske odnose i trgovinske kontakte, zastrašujući potencijalne ulagače i kreditore. Tko će sve to platiti? U tom kontekstu Bruxellesom već kruži sljedeća formula: NATO će platiti bombe, a EU štetu koju će bombe prouzročiti. Tijekom pet tjedana rata ta je slutnja sazrela u zamisao o 'Marshallovu planu' za jugoistočnu Europu. Ministri financija i vanjskih poslova zanijeme kad god se suoče s pitanjem o dotiranju takvog programa. S jedne je strane uistinu jako teško procijeniti štete koje su prouzročile bombe, masovna ubijanja, palež i protjerivanja; s druge su strane političari sada i više nego opterećeni, objašnjavajući svojim biračima troškove rata. Unatoč tome, iza zatvorenih vrata već zvone zvona na uzbunu među bruxelleskim političarima, zaduženim za proračun. Članice, povjerenik EU, nadležan za proračun Erkki Liikanen i zastupnici Europske skupštine već su u okviru dodatnih pregovora o agendi 2000 počeli usvajati mjere opreza. U skladu s odlukom ministara vanjskih poslova s početka ovoga tjedna, povjerenstvu je naloženo da u slučaju stvaranja uvjeta za procjenu financijskih potreba na Balkanu, u prvom redu na Kosovu, 'predloži potrebne proračunske prijedloge'. Drugim riječima, uzvišene odluke berlinskog summita o okviru proračuna EU za razdoblje od 2000. do 2006. smiju - bolje rečeno: moraju - biti modificirane. Prijeđimo sada na politiku: bit ideje o osnivanju i proširenju EU jest stabilnost na europskom kontinentu. Ako zaštita stabilnosti nakon odbacivanja socijalističke diktature i prijelaza na demokratsku pravnu državu može poslužiti kao argument u prilog prijamu Poljske i Češke, pa i Bugarske i Rumunjske, tada će on morati vrijediti i za Albaniju i Makedoniju. Potreba svih tih zemalja za stabilnošću izvire iz sličnog korijena. Osim toga, u balkanskim je zemljama, kao i u istočnoj Europi, prisutna snažna težnja europskoj integraciji. EU i NATO imaju status raju sličnih tvorevina. Ta projekcija već sada služi kao mrkva: kako bi Albanija i Makedonija ostale odane Zapadu u ratu protiv SRJ, već su im ovog utorka prikazane šanse za sklapanje sporazuma o pridruženom statusu u EU. No, i sljedećih tjedana i dugoročno vrijedi sljedeće: bez izgleda za uključenje u EU, u jugoistočnoj Europi neće biti ni izgleda za pomirenje. U Bruxellesu već skiciraju odgovarajuće vizije. Primjerice, Centre for European Policy Studies (CEPS - Centar za studije iz europske politike - op. prev.), neovisni istraživački institut u glavnom gradu EU, nedavno je izložio prvi takav koncept integracije balkanskih zemalja u europski poredak. Stručnjaci CEPS-a predlažu novu kategoriju članstva - 'autonomnu državu EU' odnosno 'autonomnu regiju EU'. Trenutna pomoć koju primaju zemlje na pragu prijama u EU, trebala bi biti proširena na balkanske zemlje i regije - uključujući i Srbiju. Po mišljenju CEPS-a, taj bi projekt bilo moguće realizirati s programima pomoći ukupne vrijednosti oko 5 milijarda eura (...) - doduše, ta svota ne obuhvaća troškove obnove. Takve 'autonomne države' ili 'autonomne regije' EU trebale bi sudjelovati u zajedničkom tržištu, preuzeti euro kao valutu, kao i zajedničku pravnu i unutarnju politiku EU. Ne bi imale pravo glasa u Ministarskom vijeću EU ni u Europskoj skupštini, a u povjerenstvu i sudu mogle bi sudjelovati samo posredstvom osoblja ali ne i angažmanom povjerenika ili sudaca; smjele bi samo promatrati aktivnosti Europske središnje banke; imale bi status punopravnih članica samo u odboru regija i u odboru za gospodarstvo i odboru za socijalna pitanja. Sve to zvuči čudesno - takva integracija jugoistočne Europe zapravo s vremenom počne zvučati i nekako logično - kad se o tom pitanju dovoljno dugo razmišlja. No, prisjetimo li se aktualnih gospodarskih brojka i izvješća o svakodnevnici tih zemalja, te uzmemo li u obzir dimenzije poput korupcije, lošeg stanja pravnog sustava ili nereda u javnoj upravi, zaključit ćemo da se otvara nepremostiv jaz između stvarnosti i takve vizije. Dodatno proširenje, koje nadmašuje sadašnjih 11 zemalja- kandidata, postaje opasno čak i za 'staru' EU s njezinih današnjih 15 članica. 'Ne pripazimo li, raspast će nam se sve, uključujući i euro', glasi upozorenje. Još nije moguće nazrijeti kakvom će politikom EU moći pridonijeti stabilnosti na Balkanu. Trenutačno je izvjesno samo sljedeće: ništa nije tako skupo, ništa ne zahtijeva tako velik angažman, ništa ne donosi tako velike političke i gospodarske štete kao rat. Nadalje, EU može, doduše, još neko vrijeme - možda čak i dugo - odgađati zahtjeve za integracijom - Albanija je već očitovala odgovarajući interes, ali jednog dana više neće moći reći ne", zaključuje Hedwig Kainberger.