US NYT 25.IV.GALBRAITH ZA STRPLJENJE

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 25. IV. 1999. Postići mir strpljivošću, ne zračnim snagama "Prije pedeset četiri godine vodio sam projekt koji se bavio općim učincima američkoga strateškog bombardiranja. Nakon nekoliko mjeseci rada s talentiranim osobljem, preslušavanja Alberta Speera i drugih njemačkih dužnosnika i pregledavanjem izvrsnih njemačkih dokumenata, zaključili smo da veliki strateški zračni napadi nisu osjetno smanjili njemačku ratnu proizvodnju. Niti su djelotvorno skratili rat. Pobjedu su osvojile kopnene snage uz taktičku zračnu potporu iz Normandije i Rusije", piše John Kenneth Galbraith, umirovljeni profesor ekonomije na Harvardu. "Taj su zaključak snažno napali naši prijatelji iz zračnih snaga, no on je na kraju uglavnom prihvaćen. Također se doznalo, što ne iznenađuje, da su se obični građani njemačkih gradova - Kelna, Hamburga, Berlina i Dresdena - daleko više bojali američkih i britanskih bombaša nego vlastite vlade. U Japanu je slično istraživanje pokazalo da su japanski industrijski pogoni ranjiviji, ali su civili - muškarci, žene i djeca - bili oni koji su patili, uključujući u Hirošimi i Nagasakiju. Rat je dobiven kopnenim snagama, otok po otok od Guadalcanala, i mornaricom, uključujući naravno borbene letjelice. Nekoliko godina kasnije, u Koreji, situacija je bila ista. Taj je rat završen pješacima. (...) Dvostruka količina bombi koje su bačene na Njemačku nije utjecala na ishod rata u Vijetnamu ili u Kambodži. Bile su potrebne kopnene snage da se vrati Kuvajt. Sadam Husein preživio je zračne napade, a javna ga je reakcija usto možda ojačala. I sad se oslanjamo na zračne snage u Srbiji i na Kosovu. U skladu s poviješću, moguće je da su naši zračni napadi, zapravo, ojačali Slobodana Miloševića. Običan se srpski građanin njega manje boji nego naših bombaša. A možda se možemo i pitati jesu li mnoge izbjeglice s Kosova otišle zbog zračne prijetnje. Naša predanost uporabi zračnih snaga ima dva izvora. Prvo, tu je naša nada, stvarna ali rijetko iskazana, da možemo imati rat bez žrtava - čistu, higijensku operaciju, daleko od oružja, granata, fizičke bijede, rana i smrti kopnenog ratovanja. Rat bez domaćih političkih učinaka koje donose mrtvački kovčezi. Još važnije, tehnička postignuća, javna potrošnja i industrijski utjecaj zahtijevaju uporabu zračnih snaga. Sve što nedostaje jest vojna djelotvornost i tolerancija neprijateljskih civila koje bombardiramo. Što bi stoga trebala biti naša preokupacija u vezi sa Srbijom i Kosovom? Ne tražim kopnene operacije. One bi samo izazvale neprijateljsku javnu i političku reakciju koja je zračne snage učinila toliko popularnima. I ne želim mlade ljude izručiti povredama i smrti, zasigurno ne ako postoji bolje rješenje. Bolje rješenje je strpljivost. Trebali bismo prekinuti bombardiranje, gospodarski izolirati Srbiju i koristiti naše velike resurse i organizacijske vještine da bismo život izbjeglica učinili što sigurnijim, što ugodnijim. I trebali bismo dati snažnu financijsku potporu Albaniji i Makedoniji kojima je nametnut golem teret. Zašto ne bismo Sjedinjene Države još više otvorili izbjeglicama? To je u prošlosti bila naša najveća usluga svjetskim žrtvama i očajnicima, koja je na posljetku išla nama u korist. Vrijeme je najveći od svih lijekova. Ako zajedno sa svojim saveznicama iz NATO-a obustavimo bombardiranje i budemo otvoreni za pregovore, na posljetku će razum zavladati. Bit će pregovora, neke vrste rješenja. Rat, suprotno tomu, ne liječi, a njegov utjecaj na one koji u njemu sudjeluju i one koji imaju tu nesreću da se zateknu na poprištu previše je očit."