US NEWSDAY 25.IV.VELIKE AMBICIJE

SJEDINJENE DRŽAVE NEWSDAY 25. IV. 1999. Kriza srednjih godina u NATO-u Uvodničar lista piše: "Ovaj je tjedan bio predviđen za proslavu. Najveći diplomatski tulum u povijesti Washingtona. (...) No sad se umjesto toga pitamo može li NATO preživjeti kosovski debakl. Savez prolazi, da budemo izravni, strašnu krizu srednjih godina. NATO sad sudjeluje u svom prvom aktivnom ratu. I gubi. Možda se stanje na Kosovu još može promijeniti. Možda će saveznička bombaška kampanja na posljetku Miloševića natjerati da zaplače. Možda će savez poslati kopnene snage i izbaciti Srbe s Kosova. (...) No Kosovari nisu zaštićeni, rijeka izbjeglica u susjedne zemlje nije zaustavljena a stabilnost se u području ne održava. To nisu razlozi za nazdravljanje šampanjcem. I tako se NATO nalazi pred sljedećim pitanjem, što se još prije dva mjeseca nije moglo predvidjeti: Koju je cijenu spreman platiti za očuvanje vlastite održivosti? Koliko svojih mladih ljudi mora žrtvovati da NATO bude pobjedonosan? Stotine? Tisuće? Desetke tisuća? I kako NATO određuje uspjeh? Je li to obnoviti status quo ante? Kraj Miloševićeve vladavine? Teritorijalni kompromis na Kosovu? To su prava pitanja. Ako savezničke vođe žele potporu svojih naroda za kopneni rat, one moraju mnogo bolje objasniti o čemu se tu radi. Nije prihvatljivo jednostavno nepromišljeno kliznuti u kopneni rat. Mora se jasno obrazložiti zašto rat treba eskalirati, koje to rizike nosi, koja je vrijednost misije i koji su njezini pojedinačni ciljevi. No to znači da vođe na ta pitanja prvo moraju odgovoriti sebi samima. (...) Savez je krenuo, nerazumno po našem mišljenju, putem proširenja koji je već stvarao ozbiljne napetosti i postavljao pitanja o tome koliko bi daleko u tome trebalo ići. Poljska, Mađarska i Republika Češka sad su dio NATO-a. No koje bi zemlje srednje Europe trebale biti sljedeće na popisu za proširenje, ako ijedna od njih, sad je dilema. Kako sve to utječe na odnose s Rusijom, u najmanju je ruku uznemirujuće. Jedan problem s proširenjem NATO-a jest sljedeći: ako se sad stane s proširenjem, savez će, u biti, povući novu liniju razgraničenja u Europi. No nastavi li se NATO širiti - primjerice tako da uključi baltičke zemlje koje graniče s Rusijom - to će samo pogoršati sve veći raskol s još uvijek nuklearno naoružanom divovskom zemljom s istočne strane. Službeno je stajalište NATO-a da se savez želi i dalje proširivati, no imena sljedećih kandidata nisu objavljena. Neslužbeno, mnoge europske zemlje vjeruju da bi prvo proširenje trebalo biti i posljednje. Također uznemiruje pitanje što bi točno trebala biti nova misija NATO-a. S padom Sovjetskog Saveza, mnogi su strahovali, uključujući i ljude koji vode vanjsku politiku u Clintonovoj vladi, da će NATO postati savez bez misije. Mantra je bila da će NATO, ne krene li naprijed, izgubiti svoj razlog postojanja, sad kad je hladni rat završen. Proslava pedesetogodišnjice trebala je biti prigoda za najavu transformacije NATO-a iz obrambenog saveza stvorenog za sprječavanje napada velike crvene prijetnje u savez koji će aktivno promicati demokraciju, ljudska prava i sustav slobodnog tržišta, istovremeno se boreći protiv zla poput etničkih sukoba i oružja masovnoga uništenja izvan obrambenih granica NATO- a. No ogledni je slučaj stigao prije nego što je teorija službeno objavljena. Teško da srpski napad na Kosovo ugrožava vitalne interese NATO-a, a kamoli Sjedinjenih Država. Unatoč svojoj prenapuhanoj retorici, Milošević, kako god zao, nije vođa zemlje koja će pregaziti Europu, kao što je bio Hitler 1939. Postoje humanitarni interesi, to sigurno. Postoje i moralna pitanja. No vitalni interesi za koje je vrijedno žrtvovati živote? Najbolji je argument da se, na kraju dvadesetog stoljeća, ne može tolerirati okrutni etnički rat koji je Milošević pokrenuo. Ovo je trenutak da se pokaže da je Zapad naučio lekciju posljednjih 100 godina: da se civilizirani svijet mora suprotstaviti diktatorima koji pokreću etničke ili rasne ratove. No sada mnogi u vanjskopolitičkom establišmentu nude novi argument: da je NATO (to jest, Clintonova vlada) toliko zabrljao u rješavanju kosovskog problema da je zaštita vjerodostojnosti saveza postala vitalni interes. Sama se budućnost saveza smatra ugroženom. Neki čak misle da je prekasno da se spasi. U najmanju ruku, sposobnost NATO-a da djeluje izvan svojih granica - što je trebao biti njegov novi razlog za postojanje - bit će skršena pobijedi li Milošević. No to pretpostavlja da je ta nova vizija NATO-a mudra i održiva. To bi pitanje također trebalo biti na stvarnom programu (u suprotnosti s javnim programom). Koja bi trebala biti svrha NATO-a u svijetu poslije hladnog rata? Clintonova je vlada zagovarala proširenje saveza i zamisao da bi on trebao djelovati izvan svojih granica. Treba raspraviti drugo stajalište: da se savez treba održavati ali da njegove ambicije treba obuzdati. (...) Bilo bi tragično da kosovska intervencija toliko uništi vjerodostojnost NATO-a da se savez raspadne. To bi imalo ozbiljne posljedice za čitavu Europu. To bi vodilo kraju američke nazočnosti na kontinentu. Čak i Francuzi, koji uglavnom gunđaju protiv američke moći, nisu na to spremni. Zaista, američko povlačenje iz Europe vodilo bi upravo onoj nestabilnosti u srcu Kontinenta za koju je Clinton upozoravao da čini krajnju opasnost nedjelovanja na Kosovu. Pobjeda saveza u hladnom ratu zasigurno je postignuće vrijedno slavlja. Bez ispaljivanja ijednog hica, NATO je pobijedio u jednom od najskupljih, najnapetijih sukoba u svjetskoj povijesti. No poput mnogih pedesetgodišnjaka, savez ne želi živjeti kao prije. On traži više svrhe u svom životu, više pustolovina. To bi mogla biti tragična pogrješka. Pokazuje se da je NATO, obrambeni savez, pogrješna organizacija za preuzimanje kosovskog problema. Sad kad je NATO uključen, odluke pred kojima se nalazi nisu ugodne, a uspjeh nije zajamčen.(...)"