US-YU-SUMMITI-Diplomacija-Obrana-Ratovi US WT 23. IV. KOJI SU CILJEVI SJEDINJENE DRŽAVETHE WASHINGTON TIMES23. IV. 1999.Kosovski summit"Clintonova se vlada nadala da se proslava pedesete obljetnice saveza neće pretvoriti u kosovski
summit. Ipak, nakon mjesec dana bombardiranja Srbije i Kosova, dogodilo se upravo to. A problem obuzdavanja agresije hvalisavoga diktatora u srcu Europe, poput mračne sjene visi nad proslavama.Stoga bi bilo veoma ohrabrujuće kad bi okupljanje 40 čelnika zemalja, 19 iz zemalja članica NATO-a, donijelo nekakvu jasnoću u pogledu naših ciljeva i strategije u kosovskoj kampanji. Zapravo, bilo bi to daleko produktivnije od zdravica i klicanja, sad kad je 600.000 Kosovara prognano. (...)Trenutačno postoji određeno neslaganje između vlada Britanije i Sjedinjenih Država u pogledu našega konačnog cilja vis a vis jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića. Britanski premijer Tony Blair ovoga je tjedna žestoko govorio o prisiljavanju srpskog vođe Slobodana Miloševića da 'siđe s položaja', kao o jednom od krajnjih ciljeva NATO-a. Nema sumnje da bi to mnogo pomoglo, s obzirom da se radi o čovjeku koji je na koncu konca
SJEDINJENE DRŽAVE
THE WASHINGTON TIMES
23. IV. 1999.
Kosovski summit
"Clintonova se vlada nadala da se proslava pedesete obljetnice
saveza neće pretvoriti u kosovski summit. Ipak, nakon mjesec dana
bombardiranja Srbije i Kosova, dogodilo se upravo to. A problem
obuzdavanja agresije hvalisavoga diktatora u srcu Europe, poput
mračne sjene visi nad proslavama.
Stoga bi bilo veoma ohrabrujuće kad bi okupljanje 40 čelnika
zemalja, 19 iz zemalja članica NATO-a, donijelo nekakvu jasnoću u
pogledu naših ciljeva i strategije u kosovskoj kampanji. Zapravo,
bilo bi to daleko produktivnije od zdravica i klicanja, sad kad je
600.000 Kosovara prognano. (...)
Trenutačno postoji određeno neslaganje između vlada Britanije i
Sjedinjenih Država u pogledu našega konačnog cilja vis a vis
jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića. Britanski
premijer Tony Blair ovoga je tjedna žestoko govorio o prisiljavanju
srpskog vođe Slobodana Miloševića da 'siđe s položaja', kao o
jednom od krajnjih ciljeva NATO-a. Nema sumnje da bi to mnogo
pomoglo, s obzirom da se radi o čovjeku koji je na koncu konca
odgovoran za krvave sukobe koji su devedesetih pritisnuli Balkan.
Nije trebalo dugo, međutim, a izjavu g. Blaira 'pojasnila' je
američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright. Ono što
je on stvarno mislio reći, objasnila je ona uslužno, bilo je da bi g.
Milošević trebao 'popustiti'. Budući da mu je engleski materinski
jezik, g. Blair je vjerojatno znao što govori. I bio je u pravu, iako
je to cilj koji nije lako postići. U najmanju ruku, s g. Miloševićem
bi trebalo postupati kao s međunarodnom parijom što on i jest; ne
bismo mu smjeli više slati otmjena diplomatska izaslanstva.
Zatim je tu pitanje povratka kosovskih izbjeglica. Velik dio
albanskog stanovništva prognan je iz svojih domova; mnogi su
ubijeni, silovani, mučeni. Ne treba ni napominjati da bi najbolje
bilo da se oni mogu vratiti kućama. Na nesreću, postignuća u Bosni i
Hrvatskoj na planu povratka izbjeglica ne ohrabruju. Bit će to
golem pothvat, čak i ako se oni budu željeli vratiti kućama nakon
što su ih primile druge zemlje, uključujući Sjedinjene Države.
To nas vodi pitanju kopnenih snaga koje će biti potrebne da se
omogući njihov siguran povratak. G. Blair obilazi Capitol Hill da
bi se založio za to, što je posao kojega bi se trebao prihvatiti sam
predsjednik Clinton. Trenutačno, zapravo, izgleda prilično kao da
je Britanija postala vodeći član NATO saveza. Nakon tjedana
poricanja, Clintonova je vlada priznala da je počela proučavati
mogućnosti razmještanja vojnika i u 'permisivnoj' i
'nepermisivnoj' okolini, što je zaobilazni način za označavanje
razlike između mirotvoraca i borbenih snaga.
A činjenica je da ćemo s Apache borbenim helikopterima zapravo
razmjestiti kopnene snage, 3.300 vojnika. (...) Prije nego Kongres
sljedećega tjedna bude glasovao o uvođenju kopnenih snaga, njegovi
članovi moraju od Predsjednika zatražiti polaganje računa o
prirodi njegovih planova. Neznatna zračna kampanja protiv Srbije,
jadno stanje naše vojne spremnosti i nedostatak promišljenosti u
izbjegličkoj krizi trebali bi biti upozorenje.
Na nesreću, velike ceremonijalne prigode, poput summita povodom
pedesetogodišnjice, nisu idealni za određivanje politike, no g.
Milošević nije NATO-u ostavio mnogo izbora", zaključuje uvodničar
lista.