US NYT 20. IV. UKLJUČIMO RUSIJU

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 20. IV. 1999. Jedno mjesto kojemu bi se NATO mogao okrenuti za pomoć "Bez Rusije ne može biti sigurnosti i stabilnosti u svijetu. NATO pojačava svoje bombardiranje Srbije na veselje prilično velikog dijela zapadne političke i intelektualne elite. Bombardiranje je okupilo Srbe iza njihova diktatora Slobodana Miloševića, koji iskorištava zračne napade kao zaklon i izliku za masovne progone, masakre i uzimanje talaca. Kako se bombardiranje NATO-a nastavlja, čini se da će i nasilje protiv Kosovara sasvim sigurno biti nastavljeno. Iz zraka se nije lako suprotstaviti oružju koje se primjenjuje protiv Kosovara", piše Jack F. Matlock, profesor na Institutu za napredne studije u Princetonu i bivši veleposlanik u Sovjetskom Savezu i Čehoslovačkoj. "Zračni rat zasigurno pogoršava stvari na kopnu - i to zapravo mnogo, pa otuda pritisci da se uvedu kopnene snage. Da su one bile na raspolaganju od početka bombardiranja, mogle su poslužiti i za odvraćanje g. Miloševića i za stvarnu zaštitu Kosovara ako to odvraćanje ne uspije. No one nisu bile na raspolaganju i proći će tjedni prije nego što će to moći biti, čak i ako vlade NATO-a danas odluče prihvatiti politički rizik njihova uvođenja. Do trenutka kad bi se moglo okupiti nekoliko stotina tisuća vojnika radi napada, Kosovo bi vjerojatno bilo ispražnjeno od civilnih Kosovara, osim onih prisiljenih da budu ljudski štit za srpske snage. Clintonova vlada, čini se, nije spremna priznati očigledno: da je bombardiranje NATO-a bilo prava katastrofa za sve strane koje smo željeli zaštititi. Zasad su koristi od intervencije imali samo g. Milošević i njegovi pristaše, koji sad u Srbiji imaju čvrstu potporu. Hoće li se to promijeniti ako se bombardiranje nastavi? Možda. No ne računajte s tim. Tako dugo dok g. Milošević može pozirati kao osnovna zapreka gubitku svetoga kosovskog tla, srpski domoljub kojega je napao moćniji inozemni nasilnik, malo će Srba preuzeti rizik da mu se suprotstavi. Svaka uspješna mirovna strategija ovisi o razdvajanju srpskoga naroda od vodstva g. Miloševića. Pokretanje rata protiv Srbije kao cjeline ima suprotan učinak. Negativna reakcija u Rusiji na napad NATO-a bila je predvidljiva. Na posljetku, mi smo uvjerili Rusiju za vrijeme rasprave o proširenju NATO-a da se ničega ne treba bojati. NATO, rekli smo mi, posve je obrambeni savez, koji neće poduzimati napadačke vojne akcije. (...) Sad Rusi pitaju: tko je sljedeći? Hoće li Moskva biti bombardirana ako se rat u Čečeniji opet zakuha? Budalaštine onih ruskih političara koji neodgovorno govore o vojnoj potpori za Srbiju, ili uniji Srbije, Bjelorusije i Rusije, mogu se odbaciti kao suludo brbljanje. To su simptomi osjećaja slabosti i poniženja, neodgovorna retorika političara koji trebaju program u predstojećim izborima da bi odvratili pozornost javnosti od svojih neuspjeha u ispunjavanju obećanja koja su dali u predizbornoj kampanji. Svejedno, iako takva stajališta možda nemaju praktičnog učinka na vojne operacije na Balkanu, emocije koje to iskorištava otežat će i odgoditi razvoj demokratskih ustanova i gospodarskih reforma u Rusiji. Sve to također povećava ruski otpor smanjenju nuklearnog oružja. Ruska službena politika, za razliku od emocionalne retorike koja sada truje zrak, zapravo je bila umjerena i odgovorna. (...) Još jednom uviđamo da je mnogo lakše započeti rat nego ga dovršiti. Toliko je štete već učinjeno da će svako izvedivo rješenje sad biti znatno gore nego ono koje je moglo biti postignuto diplomacijom bez prijetnji bombardiranjem, ili diplomacijom poduprtom vjerodostojnom prijetnjom napadom. No ne možemo stvarati djelotvornu politiku na temelju onog što je moglo biti. Također to ne možemo činiti ako smo zaslijepljeni bijesom i razočaranjem, kako god opravdano. Sjedinjene Države moraju pronaći mudrost i volju da izvedu savez iz tragičnog škripca koji vreba na NATO ostane li na sadašnjem putu rata protiv Srbije. Tako dugo dok neprijatelja činimo iz Srbije, umjesto iz Slobodana Miloševića, kosovski problem neće biti riješen. Ni podjela, ni neovisnost, ni beskrajna inozemna okupacija neće dugoročno djelovati bez pristanka srpskoga naroda. Također je dosad trebalo postati jasno da nema načina da se stabilnost na Balkanu obnovi bez ruskoga sudjelovanja. (...) I druge zemlje koje nisu članice NATO-a mogu također biti korisne: predsjednik Leonid Kučma iz Ukrajine nedavno je dao prijedloge koje treba uzeti ozbiljno i ispitati. Ako želimo da se kosovske izbjeglice vrate i normalan život obnovi, zasigurno će biti potrebno da outsideri održavaju red u području. Sam NATO nije u stanju nametnuti trajno rješenje. Stabilnost na Balkanu mora se tretirati kao problem čitave Europe, a važne zemlje poput Rusije i Ukrajine treba učiniti dijelom rješenja, a ne ih prisiljavati da budu dio problema. Zašto ne proglasiti pobjedu (ozbiljno smo umanjili vojne mogućnosti g. Miloševića, kao što smo planirali), zaustaviti bombardiranje i pozdraviti aktivno rusko sudjelovanje u postizanju nagodbe? S obzirom na ono što se dogodilo, to zasigurno neće biti lako, no priznajmo sebi: bombardiranje Srbije ne donosi rezultate."