US WP 19.IV. HAAS:SREDSTVO-CILJ

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 19. IV. 1999. Skromni ciljevi, ambiciozna sredstva "Politika NATO-a i Clintonove vlade prema Kosovu može se izraziti u samo četiri riječi: 'ambiciozni ciljevi, skromna sredstva'. Ciljevi se često ponavljaju i poznati su: kraj nasilja koje provode srpske snage; povratak dva milijuna Kosovara njihovim domovima i ponovno uspostavljanje političke autonomije; uvođenje međunarodne sile da se zajamči sigurnost; i povlačenje svih srpskih sigurnosnih snaga iz pokrajine. Sredstva za postizanje tih ciljeva su jasna; rat do iscrpljenosti koji se sastoji od sve jačih zračnih napada na izabrane mete širom Srbije i srpske snage na Kosovu i oko njega. No nakon gotovo mjesec dana rata, činjenica da strategija NATO-a propada nije ništa manje očita. Kosovsko se stanovništvo pretvara u izbjeglice i raseljene osobe; kosovsko se vodstvo uklanja ili zastrašuje. Vjerodostojnost NATO-a je u opasnosti. Nije teško obrazložiti taj neuspjeh. Postoji raskorak između sredstava i ciljeva politike. Vojna sila koja se primjenjuje jednostavno je neprikladna za taj zadatak. Nije vjerojatno da će vrijeme - tjedni ili čak mjeseci daljnjeg bombardiranja - riješiti problem. Strateško bombardiranje teži da s vremenom izgubi utjecaj, kako bijeda postaje životna činjenica. Taktičko bombardiranje postrojba i opreme napreduje polagano. U međuvremenu je narod Kosova sve ranjiviji budući da međunarodne organizacije za pomoć nemaju pristupa, a srpske vlasti interesa za njihovu patnju. Postoji i opasnost od slabljenja zapadne solidarnosti. Ta svojstvena mana politike NATO-a proizvela je dva tabora kritičara. Svaki predlaže alternative smišljene da smanje raskorak između sredstava i ciljeva politike, iako na temeljno različite načine. Jedan pristup - zagovaraju ga izolacionisti i ostali - tvrdi da zapadni interesi ne opravdavaju ozbiljno vojno uključenje. Oni bi pružili neku pomoć izbjeglicama, ali ne bi dopustili uključenje vojske. Zalažu se za ruandsku opciju. Nedostaci su toga pristupa da on ne štiti narod Kosova. Vanjska politika NATO-a ne može biti tako moralno neutralna ako želi zadržati potporu zapadne javnosti i poštovanje naroda svijeta. Takva ograničena politika također zanemaruje zapadni interes u promicanju europske stabilnosti. Drukčiji put, kojem je sklona iznenađujuća koalicija liberala i konzervativaca, zalaže se za to da Sjedinjene Države i NATO dramatično povećaju ono što su vojno spremni učiniti da bi 'pobijedili' u ovom ratu i u potpunosti ostvarili sve rečene ciljeve. Ovdje je problem što naši interesi jednostavno ne opravdavaju takvo obvezivanje u krvi i novcu. Oslobađanje čitavoga Kosova ili uporaba vojnih snaga za svrgavanje Miloševićeva poretka stajalo bi milijarde dolara, donijelo tisuće žrtava, pohabalo američko-ruske odnose i rasteglo američke vojne snage do kritične točke, ostavljajući nas slabo pripremljenima da djelujemo u korist vitalnih interesa drugdje. Alternativa približava obje kritike i okreće strategiju NATO- Clinton. To je vojna politika 'skromnih ciljeva, ambicioznih sredstava'. Cilj te alternative bio bi stvoriti veliku enklavu ili sigurno utočište u većem dijelu, ali ne i u čitavom Kosovu. Takav bi pristup međunarodnoj sili dopustio da uđe i zaštiti Kosovare, kojih bi se većina mogla i htjela vratiti u svoju pokrajinu. Podjela duž tih linija mogla bi se pokazati mogućom jer bi Srbima dala nadzor nad dijelom Kosova i njihovim svetim mjestima. Ona bi, međutim, mogla zahtijevati vojne operacije koje bi uključivale kopnene snage. Svejedno, taj bi se posljednji pristup vjerojatno pokazao daleko manje zahtjevnim te bi tražio znatno manje snaga - možda 50.000 do 100.000, za razliku od dva puta ili tri puta više od toga - i žrtava, nego pokušaj oslobađanja čitavog Kosova. Istina je da bi se činilo da ta strategija nagrađuje Miloševića za njegovu agresiju. No svaka takva nagrada bila bi privremena. Sjedinjene se Države mogu okrenuti drugim vanjskopolitičkim oruđima kako bi zbacile Miloševića, što što bi moglo voditi ne samo demokratskoj Jugoslaviji već i tomu da Kosovari vrate čitavo Kosovo. Ta oruđa uključuju političke i gospodarske sankcije, tajne akcije, podizanje optužnice za ratne zločine protiv Miloševića, i uvjetovanje svake pomoći za obnovu Srbije uvođenjem demokratske vlade spremne na život u miru s vlastitim stanovništvom i svojim susjedima. Napokon, vanjska politika mora uvijek vagati troškove i koristi. Sjedinjene Države moraju uravnotežiti humane poticaje sa strateškim imperativima. Oslobođenje čitavog Kosova vojnom snagom nije vrijedno troškova koje bi uključivalo; suprotno tomu, stvaranje sigurnog utočišta opravdano je", piše Richard N. Haas, direktor vanjskopolitičkih istraživanja pri institutu Brookings, i bivši posebni pomoćnik za poslove nacionalne sigurnosti predsjednika Georgea Busha.