US NEWSDAY 18. IV. LOŠIJI NATO

SJEDINJENE DRŽAVE NEWSDAY 18. IV. 1999. NATO loše stari u novom svjetskom poretku "Da bi obilježili pedesetu obljetnicu utemeljenja NATO-a, vođe 43 zemlje stići će u Washington sljedećega tjedna kako bi sudjelovale u pogrebu zamaskiranom u svadbu", piše Michael Mandelbaum. "U teoriji, oni će slaviti uniju zapadnog saveza iz hladnog rata s tri nova člana i početak novog niza misija. U stvarnosti novi NATO, koji bi trebao biti stvoren ovim dvostrukim proširenjem članstva i misije, mrtav je. Budući da su pozivnice poslane i hrana naručena, ta će se čudna ceremonija održati kao da je još primjerena. No nju će proganjati pitanje može li održiv i koristan NATO izrasti iz ruševina pred kojima će zapadne vođe zatvarati oči. Za hladnoga rata misija NATO-a bila je zajednička obrana njezinih članica u Europi. (...) Rat u Jugoslaviji savršeno ilustrira razloge zbog kojih je nova strateška zamisao uvijek bila osuđena da ostane puka retorika. Postoje stroge granice koliko su zapadne vlade spremne platiti za misije koje nisu povezane s njihovom vlastitom obranom te stoga ne uključuju vitalne interese. Te su vlade iznimno nespremne, kao što je rat pokazao, riskirati žrtve: podupirat će samo malen niz misija, poput zračne kampanje u Jugoslaviji, u kojima je vjerojatno da će biti moguće izbjeći žrtve. NATO će možda na kraju morati poslati kopnene snage u Jugoslaviju. Takva bi kampanja mogla postići nedvojben uspjeh, a savez bi mogao postići brzu pobjedu s malo žrtava. Snage NATO-a mogle bi lako i u kratkom razdoblju nametnuti političko rješenje za Kosovo, koje su Srbi odbili u Rambouilletu. No izgledi za to brzo i čisto rješenje otprilike su jednaki izgledima da će sunce izići na zapadu. No čak i kad bi se nekim čudom sve to dogodilo, savez bi izgubio svaki apetit za svaku sličnu operaciju u budućnosti. Što se tiče proširenja svog članstva, NATO se obvezao ne samo na prihvaćanje Poljske, Mađarske i Republike Češke već i na otvoreno proširenje na jug i istok. Postoji, međutim, važna zapreka proširenju: to je Rusija.(...) Iako je Rusija gunđajući prihvatila prvi krug proširenja, Moskva je jasno pokazala da bi uključenje bivših republika Sovjetskog Saveza izazvalo oštar odgovor. No tri baltičke zemlje, Estonija, Litva i Latvija - sve bivše sovjetske republike - žele se priključiti NATO-u i prema savezničkim standardima za članstvo, imaju za to uvjete. U praktičnom smislu, znači, predanost proširenju pred NATO stavlja tri mogućnosti, od kojih je svaka loša. NATO može izbjeći ruski bijes odlukom da se više ne proširuje. No to bi bilo kršenje obećanja o otvorenom članstvu i riskiralo bi povlačenje nove linije podjele na europskom kontinentu. Ili bi se NATO mogao proširiti do ruskih granica. Tako bi održao obećanje prema baltičkim zemljama, ali bi riskirao vojni sukob s Rusijom. Na posljetku, mogao bi prihvatiti Rusiju u savez. Ta treća mogućnost, koja bi savezu dala granicu s Kinom, zasigurno bi bila kraj NATO-a kao djelotvorne vojne organizacije. Savez bi postao tek forum za organiziranje sastanka i prihvaćanje rezolucija. No to bi ujedno bio najbolji ishod za druga dva scenarija. Suzdržavanje od daljnjeg proširenja uklonilo bi izglede za ponovnu podjelu Europe, a proširenje do ruskih granica neće razbjesniti Rusiju, ako - i samo ako - članstvo u NATO-u prestane biti važna stvar. I dok je politika proširenja savezničke misije već propala, politika proširenja njezina članstva vodit će ili manje sigurnoj Europi ili besmislenom NATO-u. Dvostruko proširenje počiva na ključnoj pretpostavci: bez novog identiteta, NATO će ili usahnuti ili umrijeti zbog nedostatka potpore javnosti. Kao rezultat, njezine se članice sad nalaze na rubu uništavanja NATO-a kako bi ga spasile. No pretpostavka je kriva. Postojala je, i postoji, korisna uloga za savez u Europi poslije hladnog rata. To je modificirana inačica onoga što je prvi glavni tajnik NATO-a, Lord Ismay, opisao kao svrhu saveza: zadržati Amerikance unutra, Ruse vani, i Nijemce dolje. NATO ostaje glavni način da Sjedinjene Države ostanu uključene u sigurnosna pitanja europskog kontinenta. To Njemačku lišava svake potrebe da slijedi neovisnu sigurnosnu politiku koja bi mogla voditi stjecanju nuklearnih oružja. Američka nazočnost u Europi također pruža određeno osiguranje protiv ponovnog oživljavanja agresivne ruske vanjske politike. Ta vrst NATO-a, koji je izrastao iz hladnog rata, temelj je onog što nazivam 'zajedničkim sigurnosnim poretkom'. Drugi su njezini elementi Clintonovo inovativno Partnerstvo za mir, program koji uključuje sve zemlje Europe, i povijesni, podcijenjeni ugovori o smanjenju oružja koje su postigle vlade Reagana i Busha. Tvrditi da taj NATO - poznat, razuman i ekonomičan - nije mogao osvojiti potporu zapadne javnosti bilo je pogrješno tumačenje javnog mnijenja. (...)"