US IHT 18.IV. CRNOGORSKI PROBLEM

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 18. IV. 1999. Između Miloševića i Zapada, crnogorska ravnoteža straha "Prošlog ponedjeljka, izvijestile su podgoričke vijesti, na letjelice NATO-a ispaljene su rakete", piše Anna Husarska. "Navodno je rakete ispalila jugoslavenska mornarica postavljena u Baru na jadranskoj obali Crne Gore. Umjesto uobičajenih klicanja u znak mjesne potpore suprotstavljanju NATO-u, taj je protunapad izazvao prosvjed direktora luke Bar, koji je zatražio odlazak mornarice. Zatim je u srijedu jugoslavenska mornarica zabranila plovidbu civilnih brodova Jadranom, ali je crnogorski ministar za pomorske poslove propustio trgovački brod. Priča se nastavlja. Taj incident pokazuje da zračni rat NATO-a ima veoma različite učinke u dvije jugoslavenske republike. U Srbiji on je homogenizirao stanovništvo i osudu savezničke kampanje izjednačio s potporom jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću. U Crnoj Gori on je podijelio stanovništvo. Neki podupiru g. Miloševića, dok se drugi protiv njega ujedinjuju. Stanje se najbolje može opisati kao ravnoteža straha. Prozapadna crnogorska vlada Mila Đukanovića hoda po nategnutoj žici. Ona se suprotstavlja beogradskom diktatu: Crnogorci se opiru novačenju, vlasti ne priznaju stanje rata i s prezirom odbacuju mogućnost unije s Bjelorusijom i Rusijom. U isto vrijeme, predsjednik Đukanović zračnu kampanju NATO-a drži štetnom i kontraproduktivnom. Od početka zračnih napada Podgorica je bila mjesto događanja mnogih protusavezničkih koncerata i demonstracija, koje su promiloševićevske. (...) Crna Gora ima 10.000 policijskih snaga odanih g. Đukanoviću i 15.000 pripadnika vojnih snaga od kojih se može očekivati da su odani Miloševiću. Kao da te napetosti nisu dovoljne, republika je prihvatila 75.000 raseljenih ljudi. Tu su Albanci koji su napustili Kosovo prošle godine te barem 45.000 Albanaca koji su stigli nedavno, kao i srpske izbjeglice iz Hrvatske koje su stigle 1995. Za tu malu republiku od 600.000 ljudi, takav priljev znači otprilike 15% njezina stanovništva. Zasad Crna Gora dokazuje da Albanci mogu živjeti u Jugoslaviji i sudjelovati u javnom životu. Oni glasuju na izborima (i mnogi svoje glasove daju g. Đukanoviću a ne albanskim kandidatima), pohađaju albanske škole i općenito uživaju normalan, ako ne i potpuno zadovoljavajući status etničke manjine. Pa ipak, ovih dana Crna Gora trpi najgore od oba svijeta. Nakon godina sankcija koje su smjerale kazniti Srbiju ali su pogađale čitavu Jugoslaviju, republika se sad mora uhvatiti u koštac s tisućama kosovskih Albanaca koji je drže obećanom zemljom, odvojenom od Srbije. Međunarodna zajednica trebala bi Crnu Goru preplaviti masovnom pomoći. Pomoć ne treba usmjeriti samo na raseljeno stanovništvo, nego i na čitavu republiku koja se prenapregnula da uskladi dva stajališta koja se drugim Jugoslavenima čine nepomirljivima: istovremeno suprotstavljanje zračnim napadima i suprotstavljanje g. Miloševiću. Ta bi pomoć ne samo olakšala sudbinu žrtava etničkog čišćenja, već bi također bila način uspostavljanja uporišta za normalizaciju stanja na jugoslavenskom teritoriju. Očita strategija NATO-a da koliko je god moguće poštedi Crnu Goru kao bombašku metu preporučljiva je, ali nedovoljna. Još postoji prilika da se to balkansko područje i njezino etničko miješano i polarizirano stanovništvo sačuvaju od započinjanja još jednog bratoubilačkoga rata. Zapad uči na vlastiti račun da balkanski građanski ratovi neizbježno uvlače vanjski svijet, bilo u obliku UN-ovih 'zaštitnih' snaga u Hrvatskoj, 'stabilizacijskih' snaga pod vodstvom NATO-a u Bosni ili zračnih snaga u Jugoslaviji. Crnu se Goru još može spasiti. To će stajati novca, ali može se učiniti. Međunarodna zajednica treba djelovati sada, umjesto reagirati kasnije."