NJ 17.4. SZ-RATNA KOALICIJA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 17. IV. 1999. Ratna koalicija još stoji "NATO je savez kojim dominira SAD. Zračni rat protiv Miloševićeve vlasti pretežno vode američke zračne i pomorske snage. Clintonova vlada ima najvažniji votum nad političkom i vojnom strategijom saveza. To ne znači da je to rat Amerikanaca s europskim pomoćnim postrojbama. Događa se jer postoji široki politički konsenzus demokracija povezanih u NATO. Unatoč tomu, onaj tko kod nas postavlja tjeskobno pitanje 'Kako dalje?', ne može pronaći realan odgovor a da ne uzme u obzir mišljenje i djelovanje političke klase u Washingtonu. Za saslušanja senata sada su ministar obrane William Cohen i njegov najviši vojnik general Henry Shelton odgovorili na pitanje može li rat 'potrajati još mnogo tjedana ili čak mjeseci'. Obojica su rekli 'da'. To je potvrda onoga što je u četvrak u Bundestagu naglasio glasnogovornik CDU-a Karl Lamers: 'Milošević nije brzo skrenuo i moguće je da to učini u dogledno vrijeme, kao i da to ne učini još dugo.' Trajanje rata odlučit će dakle o mnogim stvarima - a možda i o tomu hoće li Schroederova vlada i dalje postojati u svojoj sadašnjoj konstelaciji. Zračni napadi NATO-a nisu kod Miloševića izazvali ono čemu su se zapadne vlade nadale - bila je to i nada većine njemačkog stanovništva koje podupire te zračne napade. Vlastodržac nije nakon nekoliko dana bombardiranja bio spreman prihvatiti za Kosovo rješenje po bosanskom modelu. Njegova politika i dalje cilja na to da albansko stanovništvo deportira s Kosova i da njihov progon ubrza tisućama ubojstava. To je dokazano, i to jest zločin protiv čovječanstva, genocid, što je utvrdio i glavni tajnik UN-a Annan. Genocid je počeo prije Rambouilleta, nije se mogao spriječiti snažnim pregovorima i događao se u nazočnosti promatrača OESS-a. NATO je bio pred alternativom da ili u smislu konvencije UN-a o genocidu vojno intervenira ili da promatra krvava djela. Mandat Vijeća sigurnosti za intervenciju nije se mogao dobiti jer su sile veta Kina i Rusija, uvježbane u silovitom tlačenju manjina u vlastitim državama, stalno odbijale mandat. Nakon što bombardiranja nisu postigla brz politički svršetak, zračni napadi sada imaju cilj da velikim razaranjima mašinerije sile i 'infrastrukture' Miloševićeva režima postignu barem djelomičnu kapitulaciju Beograda. To se službeno nerado tako kaže i stoga što bi time morali priznati da je rat u iznimnim slučajevima, čak i u Europi, postao sredstvom politike. U Njemačkoj neki sad govore: 'To se ne smije događati' i smjesta traže prekid vatre kao i 'povratak' za pregovarački stol kojemu se Milošević zapravo nikada nije želio približiti. Mnogi drugi, koji načelno podupiru vladu, rastrgani su između uvjerenja i sumnjičavosti, hranjeni svakodnevnim prizorima strahota. Ta se u javnosti oštro vođena rasprava odrazila na zasjedanju SPD-a u ponedjeljak puno jasnije nego na sjednici parlamenta u četvrtak. Iako njegov rezultat na izborima za šefa stranke nije oduševio, Schroeder je uz pomoć Scharpinga ipak uspio okupiti potrebnu veliku većinu delegata uz sebe i svoju kosovsku politiku. SPD mu je dao mandat za nastavak rata, što je istaknuto jasnim prihvaćanjem predočenog prijedloga za Kosovo od predsjedništva stranke. I u frakciji SPD-a u Bundestagu, zagovarači prekida vatre relativno su mala manjina. Za predsjedništvo frakcije pod Peterom Struckom osim toga vrijedi da svoju glavnu zadaću vidi u očuvanju sposobnosti SPD-a da vlada. U frakciji ne postoji neki donekle ugledan, donekle utjecajan član koji bi sada zbog Kosova kancelaru i predsjedniku stranke otkazao odanost. Moguće bi to učinio Oskar Lafontaine, ali on je 11. ožujka zbog drugih razloga dao ostavku. Kao politizirajući privatnik opet će se pojaviti 1. svibnja na jednom skupu DGB-a u Saarbrueckenu. Vjerojatno će tada NATO-vi bombarderi još letjeti, a Lafontaine će obznaniti zašto rat drži pogrešnim. U tomu je u Schroederovu smislu opasnost za relativnu stabilnost unutar SPD-a. Ako se bombardiranja razvuku još tjednima, saarlandski bi privatnik - djelomično iz vlastitih pobuda, djelomično natjeran od drugih - mogao postati sidrom sve veće unutarnje oporbe. Među zelenima već danas više nema relativne stabilnosti. Dne 13. svibnja imaju stranačko zasjedanje u Hagenu, i nitko ne zna kakvi će zaključci tamo biti doneseni. Ako se do tada nasluti neko političko rješenje za Kosovo, vlada će opstati. No ako rat potraje, sasma je moguće da se nađe većina za prijedlog zbog kojega bi Joschka Fischer mogao izgubiti potporu svoje stranke i zbog toga morao izići iz vlade. To bi bio svršetak crveno-zelene koalicije. No bio bi to i dokaz da zeleni zbog egzistencijalnog pitanja politike u savezu ni sa SPD-om ni s unijom nisu sposobni za vladu. Točnije rečeno: stranka bi dokazala da je nesposobna za vladanje - za razliku od zelene frakcije u Bundestagu gdje se čak dokazani protivnik rata Christian Stroebele očituje za nastavak koalicije. Zeleni bi nakon sloma koalicije zbog Kosova, među svojim starim biračima opet dobili glasove. No to ne bi bilo dovoljno da im osigura novi politički opstanak, ovog puta u trajnoj ulozi male oporbene stranke u Bundestagu, Europskom parlamentu ili u pokrajinskim vijećima. Na stranačkom zasjedanju zelenih sukobit će se dakle puno oštrija proturječja nego na Schroederovoj izbornoj i kosovskoj konvenciji u ponedjeljak. Pacifisti će zajedno s načelnim protivnicima Schroederovo-Fischerove politike biti protiv zagovarača rata. Koalicijski pragmatičari sukobit će se s onima koji se boje budućnosti zelenih kao socijalnijeg FDP-a. Na tom stranačkom zasjedanju radit će se više nego o svađi oko prve ratne akcije Bundeswehra pod vodstvom crveno-zelene vlade. Delegati će odlučiti o trajnosti vlade" - piše Kurt Kister.