NJ 15.IV.SZ:DOVOLJNO JE ČITATI NOVINE

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 15. IV. 1999. Rat u vrijeme talk-showa "Kada je riječ o životu ili smrti, o pružanju pomoći u masovnoj tragediji, pa čak i o izbjegavanju novoga svjetskog rata, političari su danonoćno u akciji: ispituju karte i planove vojnog ulaska, izrađuju scenarije i pripremaju se za tajne sastanke s izaslanicima protivnika. Oni to sigurno čine - samo što se javnost sve prestrašenije pita kada: budući da cijelog dana moraju održavati konferencije za novinstvo i voditi razgovore u pozadini. I uvijek moraju sjediti u talk-showu - čas ministar obrane, čas njegov kolega za unutarnje poslove ili čak ministar vanjskih poslova, glede kojega je gledatelj bio sretan što mu sugovornici ('i što sada, gospodine Fischer?') nisu izložili još i 30 natuknica za dovitljive odgovore. Povremeno bi se u istoj emisiji uz njemačkog ministra unutarnjih poslova okupili i američki veleposlanik, luxemburški premijer i bivši njemački ministar vanjskih poslova, koji bi potom upozoravao da tijekom daytonske konferencije o Bosni, između ostalog i zbog vremenskoga škripca, nije bilo moguće riješiti i problem Kosova. Nikakvo čudo - kad su toliki termini bili rezervirani za razgovore s novinarima. Rat je u vrijeme medijske eksplozije poprimio novu osobinu - taj sud nije prožet kulturnim pesimizmom. Ratovi nemaju gotovo nikakve veze s kulturom, niti su u vrijeme prije CNN-a počinjali iz inteligentnijih razloga, niti su brže završavali. Propaganda je oduvijek bila među najvažnijim oružjem državnika i vojskovođa a izazov ratnih izvjestitelja oduvijek je bila borba protiv instrumentalizacije i relativno približavanje istini. Ti su ciljevi ostvarivani tek u pojedinim slučajevima. Što se tiče Nijemaca, najveća je novina što je prvi put u povijesti u njihovo ime u rat stupila demokratska država. Za razliku od Wilhelma II a naročito Hitlera, odluku o ulasku u rat danas mora donijeti skupština i neprekidno je opravdavati pred narodom, koji to opravdanje smatra to važnijim što je manje euforično-domoljubno raspoložen (odnosno, što je - sretnim slučajem - agitacija medija manje prožeta takvim tonovima). Osim toga, ratove treba i dobiti, što može rezultirati najžešćim sukobima ciljeva, kao što se dogodilo tijekom rata u Zaljevu 1991., kada su SAD kao sukobljena strana na nekoliko mjeseci jednostavno dokinule slobodno izvješćivanje. Ta je dilema danas svakodnevno očita: dok NATO ni izdaleka ne govori sve što zna čak ni vladama-sudionicama, mediji - s promjenjivim uspjehom - imaju pune ruke posla, sortirajući propagandne vijesti obje strane (i pritom možda otkrivajući hoće li Srbi eventualno uskoro ostati bez benzina ili će se to ipak dogoditi tek za šest mjeseci). Političari pak imaju zadaću da svojim biračima unatoč tome rat prikažu kao logičnu operaciju. Možda je ta zadaća za njih preteška. U protivnom, možda glasnogovornici njemačkih Zelenih, zaduženoj za pitanja obrane, ne bi tek sa zakašnjenjem od šest tjedana palo na pamet pročitati nacrt sporazuma iz Rambouilleta, čijim je odbijanjem Milošević izazvao NATO-vo bombardiranje. Možda je politika od samog početka trebala temeljitije raditi svoj stvarni posao - u tom je slučaju ne bi tako jako iznenadio ratni protivnik, čiju brutalnost navodno nije bilo moguće predvidjeti. Dakle, čini li se da politika zbog silne zaokupljenosti medijima povremeno gotovo odustaje od svog posla, stvar je s medijima upravo suprotna - oni u otvorenom društvu vode politiku upravo kad posebno brižno istražuju i analiziraju. Možda se upravo u tom pogledu promijenilo najviše stvari: nekada je sastavni dio strateške vještine bilo držanje neprijatelja u neizvjesnosti glede sljedećih poteza; ovaj je put Milošević od samog početka u zapadnim talk- showima mogao doznati da NATO neće poslati kopnene postrojbe i zašto to neće učiniti, odnosno kada bi to možda ipak mogao učiniti. Osim toga, njegov vrhovni zapovjednik mora samo čitati novine kako bi, primjerice iz 'Aviation Week' doznao da će se američke zalihe 'preciznih bomba, neovisnih o vremenskim uvjetima', uskoro približiti kraju. Ranije bi Srbi za takve informacije morali postaviti visokokaratne špijune, koji se danas u glavnom stožeru NATO-a mogu usredotočiti na pitanje koja je vojarna cilj sljedećeg napada. Granice između medija i politike sve više nestaju - time je stvoren gotovo apsurdan kružni tok: njemački političari informiraju se o srpskim zlodjelima - koja su im hitno potrebna kao opravdanje za njihove akcije - između ostalog i u medijima, da bi potom novinarima tumačili informacije radi opravdavanja vlastitih poteza. Nažalost, ne treba isključiti mogućnost pretvaranja tog kružnog toka u začarani krug. Gorka je spoznaja za Njemačku da na svoj 50. rođendan mora još i učiti kako ozbiljno voditi rat i istodobno ne izdati svoje ideale. Jedna od najvažnijih pouka trebala bi biti ona da političari i novinari trebaju što manje miješati svoje različite zadaće. No, o tome će se ponovno razumno razmišljati vjerojatno tek u miru", zaključuje Herbert Riehl-Heyse.