NJ 13.4.DIE WELT-RAZG.I BOMBE

NJEMAČKA DIE WELT 13. IV. 1999. Razgovori i bombardiranja "Rat na Kosovu na očigled postaje 'normalnim', ljudi su eto, takvi. Tko nam još smjesta može reći je li danas 16. ili 21. dan NATO-va bombardiranja? NATO svoje napade nastavlja skoro tihom odlučnošću, dobro. Milošević pokazuje prve učinke, da. Ali i dalje je u sedlu. No ma kako 'normalan' može izgledati rat, odluka je sve bliža - a bit će politička. Takva za koju je bio potreban rat, ali ne bezuvjetna kapitulacija Srba. NATO-vi zračni napadi su ispravni i ne djeluju samo psihološki. No NATO-v cilj nikad nije bilo osvajanje Beograda, nego omogućavanje ljudima na Kosovu da žive u zemlji bez straha. Za brzo dovršenje pojavit će se i oni koji su dosad stajali po strani: Rusi zanovijetajući, UN šutke. NATO bi morao biti toliko velik da i svojim izjašnjenim i neizjašnjenim kritičarima dopusti da surađuju. Time može samo dobiti. U odnosu prema Rusiji, za zapadni savez vrijedi načelo proširenja na Istok: ostati čvrsto pri stvari, ali i protivniku dopustiti malo pobjede. Pri promjeni tabora bivših država istočnog bloka Poljske, Madžarske i Češke, NATO je s mirnim dostojanstvom podnio bučne grdnje bivše velike sile i istodobno joj je udvarao - sve dok planirano proširenje, vlastita strategija time nije došla u opasnost. To je bilo mudro i pruža primjer za buduću borbu oko Kosova: rusko sudjelovanje vrlo je poželjno, ali ne po svaku cijenu. Do pravog primirja i povlačenja ubilačkih palitelja treba dalje razgovarati i bombardirati. Taj dvostruki pritisak razorit će najveću nadu Beograda: da će zahvaljujući Rusima, koji žele biti značajni, stalno dobivati na vremenu. A da će Zapad, politički smekšan, jednoga dana baciti ručnik. I UN još može biti koristan. Opet: ne po svaku cijenu. Bespomoćne, nenaoružane plave kacige nikad ne bi mogle jamčiti mir na Kosovu. A neuspjeh kao u Bosni ne smije se ponoviti. Kad su plave kacige nedjelotvorno morale promatrati pokolj u Srebrenici, bio je to jedan od doista crnih dana Ujedinjenih naroda - daleko crniji od onoga prije dva tjedna kad je NATO i bez službenog mandata Vijeća sigurnosti UN-a pokušao napraviti kraj ubijanjima. Tako bi i za ambiciozne NATO-ve planere moglo biti od sporedne važnosti hoće li tenkovi na Kosovu biti zeleno oličeni pod vrhovništvom saveza ili bijelo oličeni po nalogu UN-a. Da bi se moglo jamčiti mir, postrojba mora biti kadra vojno držati u šahu ubojice i huškače. Samo je to važno. Svaka konferencija o Balkanu koja dopušta rasprave o moći zastrašivanja, igra se na leđima osakaćenih ljudi. To moraju znati i Rusi, i tu spoznaju moraju nametnuti Slobodanu Miloševiću. To istodobno znači: i ovoga će puta srpski moćnik smjeti sjediti za pregovaračkim stolom - ali samo pod uvjetima Zapada. To ne znači poniženje za srpski narod, naprotiv, Zapad će ovog puta još dopustiti da Slobodan Milošević ponizi njega - a prije toga morat će prihvatiti prljavu pogodbu. Ona bi mogla glasiti: povlačenje postrojba i povratak prognanika u zamjenu za Miloševićevu glavu koja je zapravo već u omči haaškog suda za ratne zločince - kamo i pripada. Glavni tajnik NATO-a Solana nije u zavidnom položaju. Još prije godinu dana s jedva je prikrivenim gađenjem rekao da je Milošević bit svega zla na Balkanu. NATO ili UN bez daljnjega mogu zbog ljudi s Miloševićem potpisati primirje, ali ne i pakt o budućnosti regije. Ponajprije mora Europska unija pod novim šefom povjerenstva Romanom Prodijem jugoistok kontinenta približiti EU Europi, istodobno dobro učvršćenoj u izmijenjenoj strategiji NATO-a. Ali na tom novom Balkanu Slobodanu Miloševiću više neće biti mjesta" - piše Nikolaus Blome.