IT IL MANIFESTO 13. IV.-ETNIČKE DRŽAVE

ITALIJA IL MANIFESTO 13. IV. 1999. Tragedija etničkih država "15. lipnja 1389. kršćanska i turska vojska sukobile su se na mitskom Kosovu polju. U kršćanskoj su se vojsci borili Srbi, Albanci, Hrvati, Bugari i Mađari.(...) Nakon propale otomanske opsade Beča (1683.), prvo Austrija, a zatim i Rusija s Petrom Velikim počele su se zanimati, ili točnije upletati na Balkan. Od tada je Rusija stekla ugled zaštitnice pravoslavnih Slavena, od kuda proizlazi uloga koju ona još može igrati među Slavenima u Srbiji. Tijekom otomanske vladavine, vrijednosti i tradicije južnih Slavena (Jugoslavena) čuvale su pojedine crkve i patrijarhat u Konstantinopolu. Osim toga, među pravoslavnim stanovništvom građanske i vjerske dužnosti spajale su se u jednoj osobi; 'etnarhu'; predstavniku sebi podređene nacije, i vjerskom i društvenom glavaru. Upravo iz tog razloga je zapovijed za nacionalno buđenje prije svega krenula iz manastira (mjestima u kojima se stvarala intelektualna i poltička klasa). Otuda dolazi mitski značaj koji Srbi pridaju kosovskim manastirima.(...) Preporod potlačenih balkanskih naroda bio je ponajprije kulturalni čin, historicistički i književni, prije no što je postao politički. Zapravo su carske vlasti (turska i habsburška) nastojale narode lišiti njihove povijesti. Kao reakcija dobit će se ne samo mitologizacija nacionalne povijesti, već i mnoge epizode njezina krivotvorenja. Miješanje cijelih naroda tijekom stoljeća, u balkanskim zemljama, učinilo je problematičnim određivanje granica između preporođenih nacija u trenutku u kojemu se pokušalo oblikovati države. Tako se od polovice devetnaestog stoljeća sve do naših dana vuku dugi i konfliktni teritorijalni sporovi između Mađara i Rumunja, Srba i Hrvata, Srba i Mađara, Albanaca i Grka, Srba i Albanaca, Bugara i Turaka, Grka i Turaka; to je balkanska bačva baruta. Teritorij na kojemu smo suočeni s etniziranjem politike koja se, po shemi tumačenja Clusa Offea, temelji na strategijama ukorijenjenima u pojmovnom i vrijednosnom okviru, prema kojemu etnički identitet predstavlja prvi i nadindividualni skup vrijednih karakteristika koje su se oblikovale tijekom duge zajedničke povijesti. One se dobivaju rođenjem i prvom socijalizacijom, a nepristupačne su i neshvatljive drugima, rođenim bez tih karakteristika. Iz toga slijedi; teritorijalne granice treba odrediti na način koji bi maksimalizirao etničku homogenost; provode se politike koje prave razlike između prava i privilegija građana na temelju etničke pripadnosti; afirmiraju se politike u ime blagostanja jedne određene etničke zajednice uz isključivanje skupina koje se ne smatraju dijelom pobjedničke zajednice.(...) Etniziranje politike rezultat je moćnih kauzalnih sila koje se iskazuju putem racionalnih strateških izvođača, koji posebno djeluju u post-komunističkim društvima te nije dovoljno željeti da ih nema pa da oni i nestanu. S obzirom na te pretpostavke, nije lako odrediti univerzalne institucionalne ili konstitucionalne ustroje koji bi bili kadri prokrčiti put mirnom suživotu etničkih skupina u balkanskim zemljama. Jer, na žalost, boli etničke politike imaju jake uzroke i slabe lijekove. Sve to stvara stanja u kojima diplomacija mora djelovati do kraja, stalno, nikada se ne predavati, iskoristiti svaki tračak nade kako bi postala dragocjeno tkanje pacifikacije. I tu se pojavljuju mnoga pitanja. Da li se tek nakon NATO-ove intervencije moralo otkriti okrutno lice Miloševića? Nije li se ono već prije znalo? Je li se u Rambouilletu učinilo sve moguće da se izbjegne oružani sukob? Ili se Miloševića, čija osuda ne može biti nego totalna, stavilo pred neprihvatljivo rađanje male države pod nadzorom NATO-a?(...) Drugi važan problem jest: o intervenciji je odlučeno u Washingtonu i zatim su je prihvatili Europljani.(...) Očita nesposobnost SAD-a da se nosi s balkanskom krizom, Europskoj uniji nameće potrebu da si pribavi, nakon jedinstvene valute, i jedinstvenu vanjsku politiku i obranu. Nakon pada Berlinskoga zida, i raspada sovjetskoga carstva koje je uslijedilo, NATO više nema razlog postojanja; došao je trenutak da Europljani misle na sebe same oslobađajući se od interesnog zaštitnog okrilja SAD-a", piše Gianni Moriani.