IHT 30. III.- S.HUNTIGTON

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 30. III. 1999. Žalite usamljenu supersilu koja ne može baš puno učiniti sama "Američki su dužnosnici, prilično prirodno, skloni da se ponašaju kao da je svijet unipolaran. Hvale američku snagu i američke vrline, pozdravljajući Sjedinjene Države kao dobronamjernog hegemona. Oni poučavaju druge zemlje univerzalnoj vrijednosti američkih načela, običaja i institucija. Godine 1997. na summitu sedmorice u Denveru, predsjednik Bill Clinton hvalio je uspjeh američkoga gospodarstva kao model za druge. Državna tajnica Madeleine Albright Sjedinjene je Države nazvala 'nužnom državom', i kazala da 'stojimo visoko, te stoga vidimo dalje od drugih država'. Ta posljednja izjava istinita je u uskom smislu da su Sjedinjene Države nezaobilazni sudionik u svim naporima za rješavanje glavnih globalnih problema. Pogrešna je u tome što, također, podrazumijeva da se druge države mogu zaobići, jer Sjedinjene Države trebaju suradnju nekih većih zemalja pri rješavanju bilo kojeg pitanja, a i po tome da je američka nezaobilaznost izvor mudrosti. Na kraju hladnoga rata, s propašću Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Države često su bile sposobne nametnuti svoju volju drugim zemljama. Taj unipolarni trenutak je prošao. Dva glavna oruđa prisile koja sada Sjedinjene Države pokušavaju iskoristiti gospodarske su sankcije i vojne intervencije. Sankcije, međutim, djeluju samo kad ih podupiru i druge zemlje, a to se događa sve rjeđe. Stoga ih Sjedinjene Države ili primjenjuju jednostrano, na štetu svojih gospodarskih interesa i odnosa sa svojim saveznicima, ili ih ne provode, što postaje znak američke slabosti. Uz razmjerno nizak trošak, Sjedinjene Države mogu pokrenuti bombardiranja ili napade projektilima Cruise na svoje neprijatelje. No te akcije same za sebe ne postižu mnogo. Ozbiljnije vojne intervencije trebaju ispuniti tri uvjeta; one moraju biti ozakonjene u međunarodnoj organizaciji kakva su Ujedinjeni narodi, gdje su podložne ruskom, kineskom ili francuskom vetu; one traže i sudjelovanje savezničkih snaga, kojega može i ne mora biti; i one ne trebaju uključivati nikakve američke gubitke, i praktički nikakve 'kolateralne' gubitaka. Čak i ako Sjedinjene Države zadovolje sva tri uvjeta, riskiraju ne samo da izazovu kritike kod kuće, nego i opći politički i narodni prijekor u inozemstvu. Američki dužnosnici izgledaju posebno slijepi na činjenicu da često, što više Sjedinjene Države napadaju nekog stranog čelnika, to mu više raste popularnost među njegovim zemljacima koji mu plješću što se usprotivio najvećoj svjetskoj sili. Demoniziranje čelnika do sada nije uspijevalo skratiti njihovo održavanje na vlasti, od Fidela Castra (koji je preživio osam američkih predsjednika) do Slobodana Miloševića i Sadam Huseina. Zapravo, najbolji način za diktatora male zemlje da produži svoju vlast može biti da izazove Sjedinjene Države da ga prozovu kao čelnika 'razbojničkog režima' i prijetnju svjetskom miru. Ni Clintonova državna uprava, ni Kongres, ni američka javnost, nisu voljni platiti cijenu i prihvatiti rizike jednostranog svjetskog predvodništva. Neki zagovornici američkog vodstva traže povećanje izdvajanja za obranu od 50 posto. Jasno je da američka javnost ne vidi potrebu da se povećaju napori i sredstva kako bi se postigla američka hegemonija. Koliki god dio vanjskopolitičke elite to zanemarivao ili ne odobravao, Sjedinjenim Državama nedostaje domaća politička baza za stvaranje unipolarnog svijeta. Američki čelnici ponavljano prijete, obećavaju djelovanja i ništa ne poduzmu. Rezultat je vanjska politike retorike i povlačenja, i rastuća reputacija lažnog hegemona. Djelujući kao da je ovo unipolaran svijet, Sjedinjene Države u svijetu postaju i sve usamljenije. Američki čelnici stalno tvrde da govore u ime 'međunarodne zajednice'. No koga imaju na umu? Kinu? Rusiju? Indiju? Pakistan? Iran? Zajednicu jugoistočnih azijskih država? Afriku? Južnu Ameriku? Francusku? Da li ikoja od tih zemalja vidi Sjedinjene Države kao glasnogovornika zajednice koje su oni dio? Zajednica u čije ime govori, u najboljem slučaju, uključuje njezine anglo-saksonske rođake (Britaniju, Kanadu, Australiju, Novi Zeland), u većini pitanja Njemačku, u mnogim pitanjima neke manje europske demokracije, Izrael u vezi s nekim bliskoistočnim pitanjima, i Japan u provedbi rezolucija UN-a. To su važne države, no daleko od toga da su međunarodna svjetska zajednica. Po jedno pitanju za drugim, Sjedinjene bi se Države našle same, s jednim ili malo partnera, suprotstavljajući se većini ostalih svjetskih država i naroda. Ta pitanja uključuju dugove prema UN-u, sporazum o minama, globalno zagrijavanje i međunarodni sud za ratne zločine, Bliski istok, uporabu sile protiv Iraka i Jugoslavije, sankcije protiv Kube, Irana, Iraka i Libije. U tim je pitanjima veliki dio međunarodne zajednice na jednoj strani, a Sjedinjene Države na drugoj. Krug vlada koje drže da se njihovi interesi podudaraju s američkim interesima smanjuje se. Dok Amerika redovno prijavljuje razne zemlje kao 'razbojničke države', u očima mnogih zemalja ona postaje razbojnička supersila. Kada bi unipolaran svijet bio neizbježan mnoge bi zemlje za hegemona radije imale Sjedinjene Države. No to je uglavnom zato što su one daleko od njih, te nije vjerojatno da bi pokušale preuzeti neki dio njihova teritorija. Američku silu neke manje regionalne države drže ograničenjem za dominaciju drugih većih regionalnih sila. Dobroćudni hegemon postoji samo u očima hegemona. 'O svjetskoj želji za američkim vodstvom može se pročitati samo u Sjedinjenim Državama', napomenuo je jedan britanski diplomat. 'Svugdje drugdje čita se o američkoj aroganciji i jednostranosti'. Političke i intelektualne vođe u većini zemalja snažno se opiru perspektivi unipolarnog svijeta i podupiru pojavu istinske multipolarnosti. Godine 1997. na konferenciji u Harvardu, znanstvenici su izvijestili da elite zemalja koje čine barem dvije trećine svjetskog stanovništva, Kinezi, Rusi, Indijci, Arapi, Muslimani i Afrikanci, vide Sjedinjene Države kao najveću vanjsku prijetnju njihovim društvima. Oni Ameriku ne smatraju vojnom prijetnjom već prijetnjom njihovu integritetu, autonomiji, napretku i slobodi djelovanja. Oni je drže nametljivom, intervencionističkom, jednostranom, hegemonijskom, licemjernom, te smatraju da primjenjuje dva mjerila, da vrši, kako to označuju, 'financijski imperijalizam' i 'intelektualni kolonijalizam', i da ima vanjsku politiku koja je u golemoj mjeri pod utjecajem domaće politike. Takve reakcije su očekivane. Američki čelnici vjeruju da su svjetski poslovi njihovi poslovi. Druge zemlje vjeruju da je ono što se događa u njihovu djelu svijeta njihova stvar, a ne američka. Kao što je Nelson Mandela kazao, njegova zemlja odbacuje to da druga zemlja 'pokazuje aroganciju govoreći nam gdje bismo trebali ići, ili koje zemlje bi nam trebali biti prijatelji'. Dodao je, 'Ne možemo prihvatiti da jedna zemlja preuzme ulogu svjetskog policajca'. U bipolarnom svijetu mnoge su zemlje prihvatile Sjedinjene Države kao svoga zaštitnika protiv druge supersile. U današnjem svijetu, za razliku, jedina svjetska supersila automatski je prijetnja drugim većim silama. Bilo bi dobro da Amerikanci prestanu djelovati i govoriti kao da je svijet unipolaran. On to nije. Kako bi se nosila s bilo kojim većim svjetskim pitanjem Americi je potrebna suradnja barem nekih većih sila. Jednostrane sankcije i intervencije recept su vanjskopolitičke katastrofe. Američki čelnici također bi trebali napustiti iluziju dobroćudnog hegemona da postoji prirodna podudarnost između njihovih interesa i vrijednosti s onima ostatka svijeta. Ona ne postoji. Američke akcije katkada mogu promicati opće dobro i služiti šire prihvaćenim ciljevima. No često neće, djelomice radi jedinstvene moralne komponente u američkoj politici. Naprosto stoga što je Amerika jedina supersila, njezini se interesi nužno razlikuju od onih drugih zemalja. To Ameriku čini jedinstvenom, no zasigurno ne i dobroćudnom u očima tih zemalja.", piše Samuel Huntington. Ovo je prilagođeni članak iz duže verzije objavljene u listu Foreign Affairs.