IT LA REPUBBLICA 31.III.-MANJINE I ISELJAVANJA

ITALIJA LA REPUBBLICA 31. III. 1999. Nijema vojske dijaspore "Dolaze u prašini, traže vodu, kao da dolaze iz drugog svijeta. Nemaju riječi, oni su nijema vojska. Izbjeglice nemaju priča za mikrofone. Šute jer više nisu osobe; već su gomila, broj, teret, problem. Šute jer je iskorjenjivanje najneprepričljivije iskustvo. To znaju Kurdi, to znaju Talijani pobjegli iz Jugoslavije nakon Drugoga svjetskog rata; nitko ih nije shvaćao(...) Balkan stoljećima sije dijaspore, deportacije, bol i iskorjenjivanja troše sami sebe u besmislenom stalnom kretanju seoba. Prema povjesničaru istočne Europe Marcu Dogu, 'na unakrsnim tokovima izbjeglica čak bi se mogla i napisati povijest ulaska balkanskih naroda u suvremeno doba'. Malo se toga do danas promijenilo od početka devetnaestog stoljeća. I žrtve su uvijek iste: muslimani.(...) Muslimani nikada na tim epizodama nisu izgradili revanšističke mitologije.(...) Kršćani, Srbi posebice, znali su, međutim, njegovati jedan strahoviti instrumentarij kolektivnoga pamćenja. Srbi nikada nisu masovno deportirani, no njihova najpoznatija knjiga zove se 'Seobe'. U njoj Miloš Crnjanski priča ep o odrpanim plaćenicima koji odlaze iz Vojvodine u rat koji nitko ne zna gdje je, bore se za jednu austrijsku kraljicu koju nitko ne pozna i kao obećanu zemlju, koja ne postoji, sanjaju Ukrajinu. Za njih je lutanje nemir duha, a ne obveza nametnuta nožem. Pa ipak su, za promidžbu, Srbi i Židovi blizanci po dijaspori. I naslijeđeni strah koji Srbi imaju da će biti uništeni od islamskog svijeta ne rađa se iz stvarnosti, već iz manipulacije. Upravo je Kosovo, kolijevka srpske nacije, stup te podvale.(...) Turaka više nije bilo, no nije važno: Albanci su bili isto toliko dobri kao žrtveno janje. Cjelokupni postkomunistički instrumentarij bio je pokrenut kako bi se razdražilo nacionalni osjećaj stradalništva: Islam je napredovao, a Srbi su bili u opasnosti kao prije šest stoljeća. Tako je jedan miran narod, opijen otrovanom memorijom, napao, misleći da se brani, bosanske i kosovske muslimane. Iskorjenjivanje je trebalo biti potpuno, svaka mogućnost povratka spriječena. Bio je to kvalitativni skok: bijeg više nije nužna 'posljedica' rata, već njezin znanstveni cilj. Postoji strahovit rizik pri pripovjedanju tih dijaspora; onaj da se prihvati njihova neumitnost, gotovo kao da bi bile genetska prokletstva a ne da su ono što zapravo jesu: odluke vlasti,(...) Posljedično, ako je multietničnost mina za Europu, etničko čišćenje je prljavi posao nužan za planetarnu stabilnost. Ne treba mnogo da bi se uvidjelo kako to nije tako. Kada je 1945. Tito s bogatih podunavskih zemalja protjerao naseljenike njemačkog jezika koji su tamo živjeli stoljećima, u njihove je kuće stavio pastire dinarskih planina. Preselio ih je cijelim željezničkim kompozicijima u jednoj ludoj operaciji demografskog inženjeringa. Plemenski, ratoborni i ćudljivi ljudi, novopridošlice su bili neuspjeh; uništili su društvenu ravnotežu i nikada se nisu asimilirali s domaćim Slavenima. Na kraju su upravo njihovi sinovi podržali Miloševića i potom ti koji su zapalili Vukovar, vršeći ritualno ubojstvo grada kojega su uvijek osjećali stranim. Danas u hrvatskom Osijeku, etnički očišćenom, pojavio se jedan natpis: 'Tuđman, vrati nam naše Srbe, zadrži si svoje Hrvate'. Toliko je jako bilo razočarenje autohtonih novopridošlima koji su govorili istim jezikom, no koji su se ponašali kao gospodari. Čini se da multietničnost destabilizira svaku zemlju koja ne može računati na jedan ukorijenjeni osjećaj institucionalne odanosti, koji bi bio toliki da može prevladati etničke razlike. Istina je i ono suprotno: Zemlja nametnute jednoetičnosti već u sebi nosi sjeme novih ratova", piše Paolo Rumiz.