NJ TAZ-ALTERNATIVA-OPET YU-29. III.

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 29. III. 1999. Alternativa zračnim napadima "Pitanje kako bi se sadašnji lov na ljude na Kosovu moglo prekinuti drukčije osim zračnim napadima, mnoge navodi na šutnju. I većina kritičara glede žrtava progona ne želi ispasti poput bešćutnih zagovornika međunarodnoga prava. Nepobitnom činjenicom 'nema alternative' , zagovarači NATO-vih zračnih udara ipak skreću pozornost od toga da su i sami u dvojbi hoće li bombardiranjima postići svoj cilj, spriječiti humanitarnu katastrofu. Puno je vjerojatnije da će izazvati suprotno: da će etnički požar izazivati daljnje krize. Prekjučer etnička čišćenja Hrvatske, kod nas velikodušno previđana, jučer etnička dioba područja i gradova u Bosni, danas Kosovo - a sutra krojenje novih djelića države duž granice mržnje u Makedoniji i Crnoj Gori? Doista se pred našim očima odvija nesretna propast zapadne politike prema Jugoslaviji 90-ih godina. Njihova je temeljna pogreška bila što nikada nisu ozbiljno pokušali spriječiti raspad jugoslavenskog saveza kojeg je stvorio Tito. Nedostatak razmišljanja kojim je podupirano njegovo razaranje, može se pojasniti vanjskopolitičkim ozračjem obrata ranih 90-ih. Tada se sve što je imalo mirisalo na komunizam, držalo političkim otpadom. Pritom je čak zaboravljena posebna uloga Jugoslavije koja je, izvan sovjetskog bloka, ljudima davala relativnu slobodu mišljenja i slobodu kretanja. Dakako: jugoslavenski se savez raspadao od Titove smrti. Separatističke su ambicije 80-ih ponovno procvale, podgrijavani stari nacionalni osjećaji. Utoliko više je već površan pogled na nasilnu povijest te regije morao pokazati da je donekle uspjela integracija Jugoslavije bila blagoslov za suživot njezinih narodnosti. Trebalo je sve poduzeti da bi se Jugoslavija održala. Recimo ponuditi ulazak u EZ - povezan s reformom u konfederaciju koja bi dala više ovlasti saveznim državama koje su težile razdvajanju. Za to se svojedobno intenzivno zalagao Gorbačov i bio je malo do uspjeha. No usred tih napora izbio je Genscherov fait accompli međunarodnog priznanja Slovenije a zatim po lančanoj reakciji Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije... Sudbina je išla svojim tokom, podgrijavana pustolovnim ambicijama 'velike Srbije', 'velike Hrvatske', 'velike Bosne', 'velike Makedonije' ili 'velike Albanije'. Tako su se uzburkali etnički sukobi. Nikad se radikaliziranim etničkim duhovima u Jugoslaviji nije smjelo dati međunarodno priznata vlastita državna područja no o tomu naši povijesno neupućeni političari priznavanja nisu htjeli ni čuti. Rečeno je da se jugoslavenskim republikama ne smije uskratiti pravo na samoodređenje koje je Njemačka upravo dobila ujedinjenjem. Pri tome je previđeno da postoji temeljna razlika između samo etnički obrazloženog samoodređenja i načela samoodređenja koje za ljude na području države ispred etničke autonomije postavlja demokraciju. Ova potonja je zamisao o samoodređenju ustava. U povijest Savezne Republike ide da su demokracija i čak zapadno povezivanje bili ispred državnog jedinstva. Hrvatska je čak priznata na temelju ustava koji je srpskoj manjini uskratio puna građanska prava. Bosna i Hercegovina i dalje je apsurdna tvorevina: država koju odbijaju njezina srpska i hrvatska većina koje bi radije pripale svojim matičnim državama. I državne autonomaške težnje Kosova logična su posljedica prethodnih primjera a nipošto samo reakcija na srpska tlačenja. Oni koji žele prekinuti tu tragediju, moraju se ponovno prihvatiti perspektive federalne reintegracije bivše Jugoslavije (uz iznimku Slovenije). Prekasno, glasi profesionalni prigovor, previše je krvi teklo, nakupilo se previše mržnje. No taj argument poriče uspješna europska zamisao integracije, uobličena poslije Drugoga svjetskog rata - baš zato jer je Europa bila klaonica. Pritom je uvijek bilo jasno da će europska integracija trajati desetljećima. Da bi se ostvarila, morala je postati političkom crtom vodiljom. Samo oni koji imaju cilj, mogu tomu prilagoditi svoje korake i pridobiti druge. Isto je tako pogrješan prigovor da jugoslavenska savezna država nema izgleda u EU ili NATO-u: njemačka je vanjska politika potakla 1991. dramu i pritom odbacila najteže prigovore Londona, Pariza i Rima. Ona može pomoći da se potakne nova perspektiva, vjerojatno uz olakšanje sviju. Jer će inače izgledi za Jugoslaviju stalno biti novi pokušaji etničkih čišćenja i nasilnog teritorijalnog raščlanjivanja koje se povremeno može zaustaviti skupim, dugotrajnim NATO-vim akcijama. Dakle ne možemo se niti držati po strani od Jugoslavije niti umišljati da temeljne proturječnosti možemo svladati vojnom silom iz vana. Jugoslavensku politiku moramo temeljito revidirati. Prigovoru da je reintegracija iluzija jer etničke državne vođe nije više moguće dovesti za jedan stol, treba odgovoriti: ne bi imali izbora to odbiti. Svoje su države već doveli do gospodarske propasti i samo se privremeno etničkim raspirivanjem mogu držati podalje jedni od drugih. Jasna je spoznaja: pokušaj da se cijeli problem riješi rastavljanjem države na sastavne dijelove, propao je. Mirovna i integracijska konferencija, vezana na pomoć i pridruživanje EU: to je alternativa" - drži Hermann Scheer.