US NY TIMES 23. III. O'HANLON

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 23. III. 1999. Bi li Srbija trebala biti prestrašena? "Saveznička prijetnja zračnim napadima na srpske vojne snage nije dostatna strategija za prekid sukoba na Kosovu. Sjedinjene Države i njezine saveznice trebaju pomoćni plan, u slučaju da taj instinktivni odgovor ne uspije - i trebaju ga brzo", piše Michael O'Hanlon, suradnik Brookings instituta. "Čini se da zapadne vođe misle da bi Slobodana Miloševića, nastavi li se opirati pritisku da dovrši svoje napade na albansku većinu na Kosovu, mogle zaustaviti dobre batine najboljih svjetskih zračnih snaga. No više je nego moguće da zračni napadi neće uspjeti - ni u onesposobljavanju srpskog napada na Kosovo ni u uvjeravanju g. Miloševića da treba uzmaknuti. Kao prvo, NATO - koji ne želi riskirati ubijanje nevinih Srba u procesu spašavanja nevinih kosovskih Albanaca - već je javno stavio ograničenja na svaku bombašku kampanju. Napadi bi započeli uništavanjem što većeg dijela zračne obrambene mreže i zatim udaranjem na srpsko oklopno oružje unutar Kosova. Većina ciljeva u srcu Srbije stavljena je izvan tih granica, što ublažuje savezničku prijetnju. Osim toga, zapadni vođe, još u omaglici od Pustinjske oluje i Pustinjske lisice, precjenjuju djelotvornost zračne sile. Kosovo nije Irak i ima nekoliko ključnih čimbenika koje oni zanemaruju. Prva je jednostavno pitanje klime. Možda se čini čudnim da više od stoljeća u razvoju radara još imamo probleme s provedbom vojnih operacija na kiši ili za oblačnog vremena. No imamo. Dok krstareće rakete bez teškoća mogu svladati nepovoljne vremenske prilike, preciznija oružja poput laserskih i svjetlosno vođenih bombi to ne mogu. A to su oružja na koja se oslanjamo za uništavanje pokretnih oklopnih vozila. Istina, saveznički zrakoplovi mogli bi letjeti ispod mnogih tipova formacija oblaka i napadati srpsko oklopništvo. No to bi ih izložilo protuavionskim puškama i s ramena ispaljivanim raketama zemlja-zrak. (...) Tako bi Srbija mogla nastaviti svoju kampanju etničkog čišćenja i za oblačnog vremena, skrivajući i kamuflirajući svoje oklopno oružje kad je vrijeme lijepo. Čak i kad bi srpske snage pretrpjele velike gubitke, to možda ne bi zaustavilo njihove operacije etničkog čišćenja. Letjelice NATO-a u prvom redu bi napadale tenkove, druga oklopna borbena oružja i velike topničke komade. Srbija ima gotovo 3.000 merzera i 3.000 bestrzajnih topova. To su, na nesreću, također veoma djelotvorna oružja za razaranje domova i provođenje etničkog čišćenja. Mnoga se takva oružja mogu sakriti u kamionima i zgradama, pa ih je veoma teško naciljati iz zraka. Kad bi Srbija izgubila dobar dio svog oklopnog oružja i morala smanjiti svoje vojne operacije za jasnog vremena, kosovski bi Albanci možda imali bolje izglede na bojišnici. No pobunjenici, naoružani samo automatskim puškama, raketama i sličnim malim oružjem, i s oko 15.000 do 25.000 vojnika, još bi bili malobrojni u usporedbi s protivnicima. Srpske snage već imaju više od 30.000 vojnika na Kosovu, s daljnjih 75.000 ili tako nešto u drugim dijelovima zemlje. G. Milošević još bi mogao ustuknuti pred pritiskom NATO-a. No također bi mogao odlučiti prebroditi zračnu kampanju. Mogao bi zaključiti, možda ispravno, da mu to daje bolje izglede za zadržavanje Kosova nego što mu mirovni plan iz Rambouilleta omogućava. U toj situaciji, NATO mora svojoj prijetnji zračnim napadima dodati dvije druge stvari. Prvo, mora g. Miloševiću objasniti da će bude li potrebno upotrijebiti pješaštvo, kako bi spriječio etničko čišćenje Kosova. Također bi trebao ponuditi g. Miloševiću mrkvu: umjesto da zahtijeva autonomiju za etničke Albance širom Kosova, NATO bi mogao tražiti autonomiju samo za dio područja. Na taj način, ako autonomija vodi podjeli, Srbi ne bi izgubili sve. Predsjednik Clinton ni kod kuće, ni u inozemstvu ne bi mogao lako prodati tu širu strategiju. No prijetiti zračnim napadima i nadati se najboljem mnogo je opasnije, posebno za etničke Albance koje NATO pokušava spasiti."