ES 21. III.EL PAIS-UVODNIK O KOSOVU

ŠPANJOLSKA EL PAIS 21. III. 1999. Trenutak istine? "Srbi su u Parizu na kraju posve torpedirali postizanje sporazuma o Kosovu. Ne više odbijanjem razmještanja NATO-ovih postrojba na svojem tlu, kao što su činili prošloga mjeseca na neplodnom sastanku u Rambouilletu, nego osporavajući čak i politički sporazum o davanju autonomije toj pokrajini s albanskom većinom, čemu su prije toga već bili skloni. Ovim novim izazovom Milošević je opet preuzeo inicijativu. Stoga je sada došao trenutak istine i za Atlantski savez, koji je prije toga najavio uporabu sile ako beogradski režim upropasti pregovore. Kosovski su Albanci potpisali sporazum na rok od sljedeće tri godine, koji im je predložio Zapad, a u njemu se niječe mogućnost da steknu neovisnost. A Beograd će sada opet započeti svoje. Čini se da su diplomatski načini rješavanja iscrpljeni, a zapadna veleposlanstva ponavljaju svoje ritualno povlačenje osoblja iz srpskoga glavnog grada. Ovoga puta, novost je to što je gotovo 1.400 OESS-ovih promatrača, koji su provjeravali nepostojeće primirje, sada napustilo Kosovo. Vojne sile srpske vojske i secesionističkih Albanaca ostale su oči u oči, a tu je i dva milijuna albanskih civila. Rasplet u Parizu, poslije više od jedne godine otvorenog ratovanja u kojemu su Miloševićeve postrojbe, pod izgovorom da se bore protiv terorizma, provodile okrutnu represiju prema svima na Kosovu, gotovo do opscenosti razgolićuje Europu koja, dok liže svoje rane na području vlastitoga povezivanja, jasno pokazuje i nedostatke svoje politike prema Balkanu. Ni Europa ni SAD ništa nisu naučili iz nedavnih pouka. Kao i u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni, Zapad se pokretao u slučaju Kosova (a tamo svađe traju već deset godina) tek nakon što je televizija prikazala užase i tek nakon što su o tome pisali zapadni listovi. Zapad ne djeluje, on reagira. Samo dva podatka, da se podsjetimo: kontaktna skupina je čekala sve do pokolja u Drenici, u ožujku 1998., i tek tada je održala sastanak u Londonu i pristala na budući status autonomije te pokrajine, ali bez neovisnosti. Deset mjeseci kasnije, pokolj u selu Račak, za koji su finski forenzičari na kraju izjavili da se radilo o masovnom, hladnokrvnom pokolju civila, potaknuo je zvona na uzbunu zapadnih sila i izdavanje ultimatuma Beogradu te pozivanje Srba i Albanaca u Rambouillet, a to je bio prvi dio sada konačno pokopanog pokušaja. U međučinu koji dijeli neuspjeh u Rambouilletu i neuspjeh iz prošloga tjedna, Srbi su na Kosovo doveli pojačanja bez presedana. Kršeći vlastita obećanja, Milošević je u tu pokrajinu premjestio 40 tisuća vojnika i pripadnika paravojnih postrojba i svoju najsuvremeniju ratnu tehniku. Više od 60 tisuća albanskih civila pobjeglo je u nekoliko posljednjih tjedana pred sve jačim borbama i u strahu od tolikih snaga koje su tamo usredotočene kako bi ih istrijebile. General Wesley Clark, vrhovni zapovjednik NATO-a izjavio je u petak da 'se stanje pogoršava iz dana u dan' dodajući da je u srpskim napadima uništeno više od 50 posto albanskih kuća u najvećem dijelu te pokrajine, veličine španjolske pokrajine Asturias. Zapad je izgubio obraz zbog hazaraderstva srpskoga diktatora. On je igrač pokera, pobjeđuje oslanjajući se na svoju javnost sputanu vlastitom demagogijom i lukavo koristi goleme nesuglasice unutar kontaktne skupine (SAD, Europa i Rusija), ali i između samih država saveznica NATO-a koji nemirno čeka svoju 50. obljetnicu. No, njegovo je izazivanje toliko veliko da navodi na pomisao da tu postoji neka prikrivena strategija, s ciljem da ga savezničke rakete konačno oslobode njegova najvećeg problema, predaje mitološki važnoga Kosova, izvora njegove moći pri manipuliranju nacionalizmom, i da mu konačno omogući da ne izgubi obraz pred svojima. Europa i SAD sada mogu birati između čekanja novoga pokolja i konačnog sukobljavanja s despotom. Dopustiti Srbima da i dalje napadaju albansku manjinu značilo bi potvrditi da zapadne demokratske države, sa svim svojim izjavama o brizi i humanitarnom djelovanju, nisu sposobne spriječiti očito tlačenje u svojem dvorištu. Najgore rješenje nije sputati noge čovjeku koji predstavlja krvavi anakronizam komunističkih navika na pragu XXI. stoljeća. Najgore i najgluplje bilo bi dopustiti da genocid na Kosovu na kraju izazove, a to će se neizbježno dogoditi ako se ništa ne učini, novi, široki balkanski sukob s nepredvidljivim posljedicama za krhku Europu", piše u uvodniku lista.