RDW 15.3.SLUČAJ ŠAKIĆ-EMIGRANTI

RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 15. III. 1999. Nacistička povijest Hrvatske na ispitu "Početak suđenja Dinku Šakiću, posljednjem zapovjedniku ozloglašenog koncentracijskog logora Jasenovac - poznatog i pod nazivom 'balkanski Auschwitz' - označava također početak osjetljivog suočavanja mlade hrvatske države s prošlošću. U središtu jednoga od vjerojatno posljednjih velikih suđenja visoko rangiranim nacistima (u aktualnom slučaju riječ je o hrvatskom ustaši) ne nalazi se samo smrt 2000 Srba, Židova i političkih neistomišljenika u kratkoj fazi Nezavisne Države Hrvatske (1941. do 1945.), za koju je odgovornost pripisana danas 77-godišnjem Šakiću osobno. Naime, u središtu suđenja, koje izaziva podjednako veliku pozornost u Hrvatskoj i u inozemstvu, nalaze se još dva emocijama opterećena i zasad otvorena pitanja: koliko je ljudi ubijeno u koncentracijskom logoru Jasenovac? U proces utvrđivanja odgovora na to pitanje izravno je upleten hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Vojni povjesničar s doktoratom intenzivno je istraživao upravo tu temu. Njegov rezultat: dokumenti pokazuju da u Jasenovcu nije bilo registrirano više od 28 tisuća zatvorenika, a mnogi od njih čak su se kasnije našli na slobodi. Beograd pak zastupa sasvim drugačije tumačenje o broju ubijenih, tvrdeći da je u Jasenovcu mučeno i potom ubijeno između 500 tisuća i 800 tisuća pretežno srpskih zatočenika. U 'ratu brojka' neovisni inozemni povjesničari zastupaju brojke između spomenutih ekstremnih vrijednosti - govore o 60 tisuća do 80 tisuća žrtava. Tu ocjenu prihvaća i zagrebački izdavač Slavko Goldstein, koji je i sam u Jasenovcu izgubio pola svoje obitelji. Državni arhiv u Zagrebu objavio je pak u ljeto 1998. sasvim drugačije brojke. U Jasenovcu je život izgubilo točno 15.792 ljudi, glasi zaključak koji proizlazi iz nedavno pronađenog dnevnika. Po tom dokumentu broj žrtava ustaškog režima iznosi 58.291. U 'slučaju Šakić' drugo važno pitanje kruži oko odnosa tek nekoliko godina stare hrvatske države prema vlastitoj prošlosti. Mnogi Hrvati smatraju problematičnim što nije istaknuta razlika između legitimne želje za vlastitom državom i nepravednog režima terora u nezavisnoj Hrvatskoj pod vodstvom diktatora Ante Pavelića, Hitlerova i Mussolinijeva vazala. Ukratko, budući da je Pavelić Hrvatima donio neovisnost, sredstva kojima je ona postignuta nailaze na odobravanje ili čak na izričito pozitivne ocjene. I shvaćanje povijesti koje zastupa predsjednik Tuđman izaziva prosvjed neovisnih promatrača. Jednom je prilikom predsjednik Tuđman u govoru pred članovima svoje stranke proglasio Pavelićevo doba ostvarenjem dugo priželjkivanog sna Hrvata o vlastitoj državi. Nijednom rječju nije spomenuto kakva je država bila ta Hrvatska. Istodobno je Tuđman bez osjećaja za ukus pokušao pomiriti žrtve i krvnike iz Pavelićeve ere upravo u Jasenovcu, simbolu holokausta na Balkanu. Naime, upravo je tamo trebao biti podignut spomenik svim žrtvama tog doba. Uzrujane reakcije u Hrvatskoj i inozemstvu zasad su prekinule Predsjednikovu ahistoričnu 'politiku sklada'. Valja podsjetiti da je Tuđman nekad bio Titov najmlađi general te da se u ratu borio na strani komunističkih partizana protiv Pavelićevih ustaša. Za Hrvatsku je posebno neugodna okolnost da Dinko Šakić, kojeg je tek prošle godine pronašla jedna televizijska ekipa u Argentini nakon što je tamo nesmetano živio 50 godina, ne pokazuje nikakve znakove svijesti da je počinio nepravdu. Novinarima je u mikrofon kazao da bi sve ponovno isto napravio kada bi danas ponovno dobio istu dužnost. Šakić je nadalje izjavio da su žrtve Jasenovca umrle od epidemije tifusa. Svjedoci opisuju Šakića kao sadističkog krvnika. Primjerice, udario je jednim malenim dječakom srpske nacionalnosti o zid. Dijete je kratko nakon toga umrlo. Po optužnici je Šakić vlastitim rukama ubio najmanje tri logoraša. Takoreći nad stručnim pitanjima, vezanim za suđenje, kruži i pitanje o odnosu mlade Hrvatske prema emigrantskoj sceni u periodu nakon 1945. Tisuće Pavelićevih pristaša otišle su svojedobno u inozemstvo, posebno u Argentinu, gdje žive nesmetano, djelomice i pod vlastitim imenima. Za vrijeme rata za neovisnost Hrvatske od 1991. do 1995. ponovno je oživljen kontakt između Hrvata u inozemstvu i onih u domovini. Mnogi su se Hrvati u inozemstvu obogatili, stavljajući svoj imetak za vrijeme raspada Jugoslavije velikodušno na raspolaganje Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), stranci predsjednika Franje Tuđmana. Na taj su način Hrvati u inozemstvu nadprosječno snažno utjecali na politiku. Time je u politiku nove hrvatske države ponovno ušao i 'stari način razmišljanja', koji su mnogi definirali kao ponovno rođenje propale ustaške države. Stoga suđenje Dinku Šakiću skriva i veliku količinu zapaljivog povijesnog i političkog materijala, s kojim se Hrvatska mora suočiti općenito, a hrvatsko pravosuđe u konkretnim slučajevima. Šakić je kao osoba tek prividno u središtu te problematike", piše Volker Wagener.