A DER STANDARD-ČEMU JOŠ NATO?-18. II.

AUSTRIJA DER STANDARD 18. II. 1999. Čemu još NATO? "Prošloga je tjedna jedan visoki časnik Bundeswera rekao da je austrijska obrana sposobna braniti samo još pojas od devedeset kilometara. To je prilično točno. Granični pojas između ušća Morave i slovačko-češke granice dugačak je 107,6 kilometara. To je jedina granica na kojoj Republika Austrija u dogledno vrijeme još uopće može argumentirati s potrebom obrane. Na zapadnoj granici (sa Švicarskom i Liechtensteinom) to nikada nije radila. A s državama NATO-a nije otkako je pao željezni zastor. Od ožujka će članice NATO-a biti Mađarska i Češka, Slovenija ne puno kasnije. I Austrija bi mogla uskoro biti s njima. No o tome se sada više zamalo ne govori. Čak ni ministar obrane Werner Fasslabend koji je još 1997. snažno ustrajao na zahtjevu Austrije za pristup, već nekoliko mjeseci o tome više ne govori. Ako je 'prozor pristupa' zatvoren, Austrija bi svoju sigurnosnu politiku ubrzo morala iznova usmjeriti i spoznati što je propustila: nakon što smo propustili povoljan rok pristupa, propustili smo i prigodu da sudjelujemo u stvaranju europske sigurnosne arhitekture. Jer ta se sigurnosna arhitektura (unatoč svim drukčijim izjavama SPOE-a), zove NATO. Pristup NATO-u nakon što je prepustio sigurnosnu arhitekturu novim, gospodarski slabim članicama, donio bi više troškova nego koristi: za stvaranje nije ništa preostalo - ali kao bogata zemlja, morali bismo plaćati. To si očito možemo prištedjeti bude li jednoga dana savezno područje sasma okruženo NATO-ovim područjem. S tim su neki socijaldemokratski političari - ponajprije Gerald Mader i Peter Kostelka - i računali. Čini se da su bili upravu. Za dulje ili kraće vrijeme bit će tako da će nepovredivost austrijskog teritorija braniti mađarski ili češki ili slovenski vojnici na mađarskom, češkom ili slovenskom teritoriju, a da Austrija za to ne će morati platiti ni jedan euro. To možda nije baš pošteno prema našim prijateljskim susjedima, no moglo bi biti u interesu Austrije. Naša republika, branjena NATO- ovim štitom, ipak bi se morala iznova orijentirati. U prvom redu, klasična obrana zemlje, najkasnije s pristupom Slovačke, nema smisla. Tada će nam trebati samo još teritorijalna obrana, malo nadzora zračnog prostora, nekoliko stražarskih postrojba i ponešto zaštite od katastrofa - jer ćemo polaziti od toga da nas ni s prostora NATO-a niti iz Švicarske ne može snaći velika agresija. U drugom redu ta pretpostavka nameće da više nismo neutralni - da to prema nikomu ne moramo biti. Ni to nije iznenađujuća misao: ipak je savezna vlada još 5. veljače 1991. utvrdila, da Austrija neće spriječiti opravdani rat (koji odobrava međunarodna zajednica). Otkako su kasnije u borbi protiv ukopane iračke pješadije NATO-ovi brdski tenkovi prošli preko Austrije, samo je još cjepidlačenje koje ćemo NATO-ove postrojbe pustiti proći a koje ne. U trećem redu, Austrija si može prištedjeti puno novca: ako NATO-u redovito dopustimo premještanje postrojba preko austrijskog područja, možemo se ograničiti na to da u odabrane međunarodne akcije (UN-a ili Partnerstva za mir) pošaljemo nekoliko stručnjaka. Veće zahtjeve - primjerice da nas shvate ozbiljno - ionako više ne trebamo postavljati" - zaključuje Conrad Seidl.