US NY TIMES 2. III. KOSOVO FRIEDMAN

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 2. III. 1999. Je li Kosovo toga vrijedno? "Bi li se Sjedinjene Države trebale uključiti na Kosovu? Odgovor je: uvjetno 'da'. Prvo malo pozadine. Što je Kosovo? Kosovo je još jedan gadan balkanski građanski rat, u ovom slučaju između muslimanskih Albanaca s Kosova, koji čine 90 posto stanovništva u pokrajini, i pravoslavnih Srba, koji čine preostalih 10 posto stanovništva Kosova, inače dijela Srbije. Drugo pitanje koje treba ponovno naglasiti jest: kako završavaju građanski ratovi? Obično se dogodi jedno od sljedećega: 1) završe tvrdom podjelom, kao u Cipru; 2) završe mekom podjelom, pod čvrstom šakom, kao u Libanonu, gdje se kršćani i muslimani sada miješaju pod sirijskom šakom; 3) završe poput američkog građanskog rata, s jednom stranom koja nadjača drugu i određuje budućnost. Tako završavaju građanski ratovi. Oni ne završavaju tako da obje strane kažu 'Ja sam O.K. i ti si O.K.' U načelu, uvijek sam zagovarao podjelu, bilo na Balkanu ili na Bliskom istoku. Mislim da ljudi moraju živjeti odvojeno prije nego što uzmognu živjeti zajedno. Svejedno, stajalište Amerikanaca i NATO-a prema Bosni bilo je da oni ne mogu tolerirati tvrdu podjelu. Tako je građanski rat u Bosni završio, kao u Libanonu, mekom podjelom pod tvrdom šakom, a ta tvrda šaka su snage NATO-a u Bosni pod američkim vodstvom. Stajalište Amerike i NATO-a jest da bi se s Kosovom trebalo postupiti jednako. Trebalo bi provesti meku podjelu, s Kosovom koje ostaje u Srbiji, s time da se kosovskim Albancima u bliskoj budućnosti dade istinska samouprava, a sve to pod zaštitom tvrde šake NATO-a. To je mirovni dogovor koji su prošli tjedan obje strane odbile. No, ako one prihvate, pitate vi, je li vrijedno pomoći obuzdati taj balkanski građanski rat, i možemo li u tome uspjeti s razumnim troškovima, podnošljivima za američki narod? Na pitanje je li vrijedno pomoći na Kosovu, odgovor je 'da'. Mi imamo strateški i humanitarni interes u tome da kosovsko-albanskom sukobu ne dopustimo da izmakne nadzoru. (...) Postoji stvarni razlog da vjerujemo da će, prepušten samome sebi, kosovski problem uvući Albance s četiri okolna područja - Makedonije, Crne Gore, sjeverne Grčke i Albanije - što će biti veoma destabilizirajuće, i vodit će pokretanju velikog broja izbjeglica, otrovati grčko- turske odnose i zakiseliti odnose unutar NATO-a. Ne možete brinuti za budućnost NATO-a i stabilnost južne Europe, a zatim reći da nemamo interesa na Kosovu. No, možemo li zaista pomoći uz razumne troškove? Samo ako obje strane prihvate neku inačicu ponuđenoga mirovnog sporazuma. No, ako su strane jednostavno previše predane ispitivanju svojih snaga, ili još nisu dovoljno iscrpljene, ili su zarobljenici vlastitih fantazija, ili su previše podijeljene a da prihvate taj mirovni dogovor, tada mi ne možemo pomoći uz razumne troškove i ne bismo se smjeli ubacivati na to područje. Tada bismo se morali posvetiti ograđivanju toga sukoba radi zaustavljanja njegova širenja. Slože li se kosovski Albanci na posljetku sa savezničkim planom, a Srbi i dalje budu odbijali, tada bi se trebao uporabiti svaki pritisak, izuzevši savezničkih napada, da se Srbi dovedu pameti, a NATO ne bi smio oklijevati pri uporabi zračne snage kako bi spriječio Srbe od etničkog čišćenja Kosova. No, NATO neće napasti Srbiju radi nametanja nagodbe. Barem tri njegove članice, Francuska, Italija i Grčka, ne bi to odobrile. Ako obje strane na kraju dođu pameti i prihvate mirovni dogovor, bi li Amerika trebala pridonijeti tome svojim mirovnim snagama? Da. Budući da dogovor traži da Europljani razmjeste 25.000 vojnika, a Amerikanci samo njih 4.000, to znači da Europljani preuzimaju lavovski dio odgovornosti. Navođenje Europljana da preuzmu takvu odgovornost je, samo po sebi, američki interes. Sjedinjene Države jesu i moraju ostati europska sila i stoga ne mogu ostati nezainteresirane za kosovski dogovor. Razmještanje 4.000 vojnika nije iznad mogućnosti, ni izvan interesa Amerike kao velike sile. Ono glavno: vrijedno je održavati mir na Kosovu, ako on postoji. Ako takvoga mira nema, trebali bismo zajedno sa saveznicama raditi na građenju karantene, kako bismo smanjili njegov toksični utjecaj na ostatak Europe. Treba ili ophoditi ogradu između sukobljenih strana, ako su se one spremne prestati boriti, ili izgraditi ogradu oko njih, ukoliko nisu?", pita se Thomas L. Friedman.