DNEVNI PREGLED BR. 36 - 23. VELJAČE 1999.

BRITANSKI RADIO - BBC 22. II. 1999. Pregled tiska "Komplikacije na mirovnim pregovorima o Kosovu dominiraju vanjskopolitičkim rubrikama jutrošnjih izdanja britanskih dnevnih listova. 'The Independentov' izvjestitelj s pregovora u dvorcu Rambouillet javlja kako američka državna tajnica Madeleine Albright tijekom vikenda u više navrata nije mogla skriti ljutnju zbog odbijanja kosovskih Albanaca da prihvate predloženi nacrt sporazuma čime bi se Srbe dovelo u položaj da ili prihvate cijeli sporazum, uključujući raspoređivanje snaga NATO-a na terenu, ili da se, u protivnom, protiv strateških ciljeva u Srbiji pokrenu zračni udari. Kosovski Albanci odbijaju potpisati predloženi sporazum jer, iako se njime Kosovu daje znatna politička autonomija, on ne predviđa održavanje referenduma o neovisnosti pokrajine po isteku trogodišnjega prijelaznog razdoblja. Zadrže li Albanci to stajalište, piše list, bombardiranje Srbije čini se sve manje realnim, iako Beograd i dalje uporno odbija prihvatiti raspoređivanje stranih vojnika na jugoslavenskom teritoriju. List zaključuje kako je sve očitije da je američka diplomacija pogrešno predvidjela da će kosovski Albanci prihvatiti bilo kakav sporazum koji predviđa zaštitu NATO-saveza. U uredničkom komentaru britanskoj vladi bliskog 'The Guardiana' izražava se uvjerenje kako je odbijanje kosovskih Albanaca da odustanu od zahtjeva za samoodređenjem nakon trogodišnjeg prijelaznog razdoblja pokvarilo planove kontaktne skupine za dovršenje ovoga kruga pregovora koji su se svodili na to da se jednog ili dvojicu ministara vanjskih poslova uputi u Beograd s potpisanim sporazumom kako bi se gospodina Miloševića još jednom upozorilo na pogodnosti koje može dobiti ako ukloni posljednju zapreku - njegovo protivljenje raspoređivanju mirovnih snaga na Kosovu. List zaključuje kako je nesklonost kosovskih Albanaca da budu dio te igre potpuno razumljiva, ali da je istodobno sklapanje takvog kompromisa u njihovu dugoročnom interesu te da ga trebaju prihvatiti. Trenutak istine će međutim za sve nas doći tek kad opasni i nepredvidljivi čovjek koji se bori za svoj politički život u Beogradu donese odluku koja je jednako teška za nas kao i za njega samoga, kaže se u uredničkom uvodniku današnjeg 'The Guardiana'". *** Ponovno se povećava zanimanje međunarodne javnosti za slučaj Šakić "Kako se približava suđenje bivšem zapovjedniku ustaškog logora u Jasenovcu Dinku Šakiću - rasprava je određena za 5. ožujka u Zagrebu - međunarodna javnost ponovno pokazuje interes za jedan od posljednjih procesa ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata, kako je to jučer zaključio novinar 'The Sunday Timesa'. Šakićeva supruga Nada, koja je početkom ovog mjeseca bila puštena iz zatvora nakon što je hrvatski državni odvjetnik ustvrdio da nema dovoljno dokaza kako bi se sudilo za ratne zločine navodno počinjene u doba dok je bila zatvorska čuvarica u Staroj Gradiški, plijeni međutim pažnju lokalnih hrvatskih medija. Naime, prema njihovima navodima, Nada Šakić je odustala od toga da od hrvatske države traži odštetu za tri mjseca provedena u zatvoru. Ona će zatražiti socijalnu pomoć. Ona na to ima pravo, kaže njezin odvjetnik Branko Šerić. = 'Ali će tražiti odgovarajući socijalu i zdravstvenu zaštitu'. - A na temelju kojega je to zakona? = Hrvatska je regulirala zakon prema ovom programu Ministarstva iseljeništva - program vraćanja povratnika iz dijaspore u domovinu. - Što to znači? Da se bilo tko od Hrvata koji žive dulje vremena u inozemstvu može vratiti...? = Tako je, da im se omogući povratak, da mogu normalno živjeti u Hrvatskoj i uživati socijalna prava. Govorima o socijalnim pravima, ne o mirovinskom pravu, kao i svaki drugi građanin Hrvatske. - Znači li to neku socijalnu pomoć, zapravo? = Da, da, ako je nezaposlena znači socijalnu pomoć. - Da li su točni navodi da će gospođa Šakić tražiti da je se smjesti u umirovljenički dom? = I to spada u socijalna prava. - Recite, gospodine Šerić, da li očekujete nekakve negativne reakcije javnosti, s obzirom na nedavno suđenje, nedavno odbacivanje optužnice? Očekujete li nekakve reakcije? = Zasad su kontroverzne reakcije. Ima reakcija koje osporavaju takvu odluku suda, a ima reakcija i koje podržavaju. - Te reakcije neće smetati gospođu Šakić da zatraži pomoć od hrvatske države. = Ne, ali njoj je nemoguće živjeti tu, a mora biti tu. - A zašto mora biti u Hrvatskoj? = Ha, zato što je Jugoslavija traži pa će je uhititi ako iziđe iz Hrvatske. - Znači pretpostavljate da se ona ne može vratiti u Argentinu, da bi je Argentina izručila Jugoslaviji? = To ne znam, to zaista ne znam, ali nema direktnog leta za Argentinu. Prema tome gdje god bila i čekala prelijetanje, u bilo kojoj stranoj državi postoji stanoviti rizik da bude uhićena po mđunarodnoj tjeralici pošto je Jugoslavija traži. - Da li je ona onda upravo zbog tog rizika ostala u Hrvatskoj ili je nešto drugo posrijedi? = Ne, ona je inače željala tu doći. Inače, zadnjih godina muž joj i ona su se željeli vratiti. - A što ako recimo Jugoslavija bude tražila izručenje od Hrvatske? = Nijedna država - to su međunarodni pravni propisi - nijednoj drugoj državi ne izručuje svog državljanina. - Dakle, gospođa Šakić je boravkom u Hrvatskoj zapravo zaštićena? = Praktički, da. *** Posljednjih dana, citirajući talijanski dnevni list 'La Republicu', hrvatski tisak spominje mogućnost suđenja još jednom argentinskom državljaninu hrvatskog podrijetla - Ivi Rojnici. Rosa Grce upitala je argentinskog novinara Raula Kohlmana koliko ima istine u tim navodima. Jedna Hrvatica, Magdalena Drnasin, objavila je pismo u listu 'Pagina 12' u kojem kao novinar radi i naš sugovornik Raul Kohlman, i u njemu se zalagala protiv izručenja Dinka Šakića Hrvatskoj uz obrazloženje kako hrvatske vlasti neće provesti pošteno suđenje budući da su hrvatski Predsjednik i ljudi na vlasti u Hrvatskoj blagonakloni prema razdoblju ustaške vladavine. Kao potvrdu takvoga stava ona je spomenula da se predsjednik Tuđman za boravka u Argentini pozdravio s Dinkom Šakićem i Ivom Rojnicom i pritom ih, kaže argentinski novinar, nazvala zločincima. Ivo Rojnica odgovorio je tužbom, kaže Raul Kohlman. 'Rojnica ju je potom tužio sudu za klevetu', obrazložio je argentinski novinar porijeko navoda koji su se pojavili u hrvatskom tisku o mogućnosti suđenja Argentincu hrvatskog podrijetla Ivu Rojnici. Uskoro se očekuje suđenje na kojem Magdalena Drnasin mora dokazati veze između Iva Rojnice i ustaškoga režima u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. No, argentinske vlasti ne komentiraju cijeli slučaj, dodaje argentinski novinar, možda zato što je Ivo Rojnica stari prijatelj predsjednika Carlosa Menema. U Argentini vlasti ne komentiraju niti slučaj Nade i Dinka Šakića uz obrazloženje kako je to sada stvar Hrvatske i njezina pravosuđa, rekao nam je danas poslijepodne Raul Kohlman, argentinski novinar koji je bio u grupi reportera što je prošle godine u emisiji jedne lokalne televizijske stanice razotkrila pošlost Dinka Šakića". (BBC) INOZEMNI TISAK ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 22. II. 1999. A sada jezična unija "(...)Poziv na jedan 'lingvistički Maastricht' dolazi od Innocenza Cipolette, generalnog direktora Confindustrie. Europske zemlje, piše 'moraju nastojati da novi naraštaji govore barem jedan jezik osim onog nacionalnog'. Cipolletta potom priznaje da će taj jezik sigurno biti engleski. Ništa loše, kažemo mi. Štoviše, jako dobro. Engleski se sam nametnuo: to je snaga (lingvističkog) tržišta na djelu. Našli smo jedan zajednički jezik a da ga nismo tražili, a dok smo ga tražili nismo ga nalazili: radujmo se. Što možemo učiniti da dovršimo posao? Na nacionalnoj razini, moguće je mnogo toga; potrebna je samo dalekovidnost i dobra volja. Mislim na školu gdje bi se ne samo trebalo učiti engleski, već i na engleskom (neke predmete).(...) Europske odluke čine mi se, međutim, složenijima. Engleski, prije no što je postao jezikom svih, bio je jezik nekih: Engleza. Cipolletta predlaže da se iskoriste 'europski strukturalni fondovi' kako bi se pomoglo njegovo širenje. No, želio bih biti tamo kada će Francuzi morati glasovati o toj odredbi. Vikat će, čupat će kosu, i na kraju će postići to da će se jedan dio novaca odrediti za potporu slavnog francuskog jezika (koji i jest slavan, ali ga računala ne razumiju). A Nijemci će tada reći: a njemački? Španjolci koji su do sada šutjeli, tražit će pomoć za španjolski. A mi Talijani, ako Španjolci nešto čine, želimo to činiti i mi (dogodilo se s jedinstvenom valutom, dogodit će se i sa zajedničkim jezikom). Eto slabosti nekog 'Maastrichta jezika'. U Europi, da bi se nešto zajedno gradilo, treba prvo nešto srušiti. Jedanaest zemalja odreklo se nacionalnih moneta i rođen je Euro. U slučaju zajedničkog jezika ne bi bilo nužno, niti poželjno, odreći se nacionalnih jezika. Francuzi će nastaviti govoriti francuski, Nijemci njemački; u Italiji samo će disc-jockeyi, marketinški stručnjaci i ekonomisti govoriti engleski s brijačem i sa zaručnicom. No prihvaćanje jednog zajedničkog jezika smanjilo bi nepotrebne troškove prijevoda, i stvorilo bi pravo europsko tržište rada. Ostaje problem: engleski je jezik Engleza, i nekome se to ne sviđa. Da bi se riješilo to pitanje imao bih jedan prijedlog. Sjećate li se onoga što se događa Zapadnoeuropskoj uniji, koja se trebala pobrinuti za zajedničku obranu, koju je NATO istisnuo? Pa napravimo istu stvar. Kažimo da je engleski jezik Amerike. Bit će nešto gunđanja, no potom će svi pognuti glavu. U biti, u Europi smo naviknuti da se međusobno prepiremo, da bi na kraju napravili ono što kažu Amerikanci", piše Beppe Severgnini. LA REPUBBLICA 21. II. 1999. Putovi sramote "Buenos Aires. L'Hotel de immigrantes, argentinski Ellis Island, velika polunapuštena zgrada u luci. Ovdje su se smještali novopridošli dok su čekali posao i dokumente.(...)Njihove su priče pohranjene, točnije zakopane, u prašnjavim spisima Pismohrane useljeništva koja još i danas zauzima dio zgrade.(...) Spisi su podijeljeni po godinama. Najnatrpanije godine su one od 1945. do 1950.: godine egzosuda biblijskih dimenzija, u kojemu je najmanje 300.000 osoba njemačkog jezika prolazilo razrušenom i podjeljenom Europom u Južnu Ameriku, itinererom koji je vodio preko Španjolske, Portugala i, ponajprije, Italije.(...) Obično su bjegunci u džepovima imali pisma preporuke, vjerodajnice, uglavnom potpisane od župnika, pa čak i kardinala, kao biskupa Aloisa Hudala, rektora teutonskog kolegija, kojemu Erich Priebke duguje bianco putovnicu koja mu je omogućila da 1948. ode. U epohalnoj seobi Katolička crkva je zapravo imala bitnu ulogu, odlučujuću koliko i dvosmislenu funkciju, koja se sada počinje odgonetati zahvaljujući dokumentima koji se pojavljuju u pismohranama Argentine, Sjedinjenih Država i drugih država (no ne i i iz vatikanskih pismohrana, još zabranjenih za povijesna istraživanja). Mengelei, Eichmanni Rauchi prošli su taj put, slijedli su 'la ruta de las ratas', 'stazu miševa' koja je polazila iz Muenchena, Beča, Zagreba; doticala Trst, Rim, Genovu i, prvenstveno, završavala u Argenitni. 'U Argentinu su doplovili važni nacistički zločinci', kaže Ignacio Klich, predsjednik CEANA- e, povjerenstva koje je prije dvije godine stvorio predsjednik Menem kako bi se razjasnile aktivnosti nacista u južnoameričkoj zemlji. 'No došli su i važniji vođe pro-hitlerovskih režima koje su postavile postrojbe Osovine'. Prototip je Ante Pavelić, čelnik hrvatske fašističke države.(...) Za polazak je bilo potrebno i odobrenje argentinskog veleposlanstva u Rimu, ili, još bolje, Povjerenstva koje je Peron poslao u Europu da izabere useljenike koji najviše odgovaraju tipologiji najpodesnijoj za Argentinu: inženjeri i tehnolozi, bolje ukoliko su uvjereni antiboljševici, što je nacistička prošlost mogla jamčiti. Primjer za to je slučaj Dinka Šakića, koji je izišao na svjetlo prije godinu dana zahvaljujući jednom televizijskom programu (ista tehnika 1995. iskorištena za Priebkea). Iza otkrića stoji centar Simon Wiesenthal iz Buenos Airesa. Odgovorni centra Sergio Widder objašnjava: 'Šakić je bio jedan najmlađih glavešina hrvatskog fašizma. S dvadeset godina zapovijedao je koncentracionim logorom Jasenovac gdje je ubijeno 600.000 osoba, prije svega, Srba i Cigana, i dvadeset tisuća Židova. Jedan tako 'prestižan' položaj u tako mladoj dobi, proistekao mu je iz činjenice da je njegova supruga, Nada Šakić, koja je pripadala osoblju ženskog logora Stara Gradiška, bila sestra Maksa Lubovića, jedne od Paveliću najbližih osoba'. Šakić u Argentinu dolazi 22. prosinca 1947. iz Genove, s identifikacijskim dokumentom Crvenoga križa i dozvolom za iskrcavanje koju je izdalo argentinska delegacija za imigraciju koja ga kvalificira kao mehaničara. Smješta se u okolicu Buenos Airesa, radi kao trgovac, traži putovnice i vize za razne europske zemlje, falsificira dokumente, biva optužen za terorizam i druge zločine, no do osude nije došlo. 'U siječnju 1998.', nastavlja Widder, 'na našu dojavu, prišla mu je ekipa Telenochea i napravila intervju s njim. Program je bio emitiran u travnju, nakon što su napravljeni sporazumi sa sudskom vlašću, a u lipnju je bivši ustaša predan Hrvatskoj na zahtjev njezine vlade. Sada se u Zagrebu priprema sudski proces'. Kako to da se Šakić, za razliku od Priebkea nije usprotivio izručenju? 'Možda zato što se, nakon što je identificiran, bojao da ga Srbi ne otmu', odgovara Widder. Ima li još uvijek smisla goniti zločince koji, po najboljoj pretpostavci, imaju više od osamdeset godina? 'Mogućnost koju sada imaju Hrvati da sude Šakiću je prilika koja im je ponuđena da preispitaju svoju povijest, kao što je u Italiju suđenje Priebkeu bila lekcija u živo, ponajprije upućena mladima koje praznina u sjećanju izlaže riziku da podlegnu totalitarističkim ideologijama'.(...) Taj poslijeratni egzodus je i povijest jedne unosne trgovine ljudima kojom su se obogatili brodovlasnici, korumpirani dužnosnici, podmitljivi popovi. U Argentini se ovih dana ponovno bave time kroz suđenje Ivi Rojnici, zapovjedniku dubrovačkog područja 1941. i suradnikom Gestapoa. I dok se u Buenos Airesu ponovo pokreće istraga u svezi s tim bivšim ustašom, koji je postao bogat i utjecajan toliko da je želio položaj veleposlanika Hrvatske, u Rimu povjesničar Matteo Sanfilippo dolazi do zanimljivih otkrića u crkvenim pismohranama, o čemu ćemo govoriti u sljedećem nastavku", piše Giovanni Maria Pace. 22. II. 1999. Nacisti pod zaštitom pismohrana "Buenos Aires, Ayacucho 632, šesti kat. Tu se nalazi sjedište Izaslanstva izraelitskih udruga (DAIA), jednog od tijela koja istražuje nazočnost nacista u Argentini. Pri dolasku pomno nas pretražuju, što je mjera koja se pokazala nužnom nakon krvavih prošlogodišnjih atentata. Prima nas Daniel Feierstein, koji je uz ostale autor cd-roma s tisućama imena. Koliko još ima nacističkih zločinaca? 'Naš posao još nije zaključen', odgovara sociolog, 'no znamo za boravak ili prolaz preko Argentine, barem, trideset i petero krivih za zločine protiv čovječanstva'.(...) Prema posljednjem izvješću kojega je objavila CEANA, povjerenstvo koje je osnovao Menem za razsvjetaljavanje tog proturječnog razdoblja argentinske povijesti, sociologinja Carlota Jacksisch nabraja dvadeset i devet imena, podijeljena na 'Nijemce', 'kolaboracioniste' i 'tajne agente'.(...) To je djelomični popis. Da bi ga se upotpunilo bilo bi potrebno konzultirati vatikanske pismohrane. Službeno je crkveno stajalište da je sve ono što se ima znati napisano u nizu izdanja o Svetoj Stolici u Drugom svjetskom ratu koje su napisali isusovci i gdje piše da Vatikan nije imao nikakve mogućnosti vršiti utjecaj na jedan protukatolički i poganski režim kao što je nacizam. 'No, dok se može dobiti pristup dokumentima Svete Stolice samo do izbora Pia XI, pismohrane ostalih vjerskih organizacija otvorene su za pristup', kaže povjesničar Matteo Sanfilippo koji ih obilazi za račun CEANA-e.(...) Unatoč svojim vjerodajnicama Sanfilippo nije uspio otvoriti pismohranu Kolegija Svetog Jeronima od Ilira, neuralgičnu točku prometa ilegalnim iseljenicima tijekom i nakon rata, kada je tamo tajnik bio franjevac Krunoslav Stefano Dragonović, teolog, bivši ustaški pukovnik i dužnosnik hrvatskoga ministarstva unutarnje kolonizacije u vrijeme konfiskacije srpske imovine u Bosni i Hercegovini. No o ocu Dragonoviću znamo mnogo. U jednom izvješću američkog State Departmenta glede odnošenja hrvatskog zlata, svećenik je opisan kao alter ego Ante Pavelića, čelnika marionetske države koju je Osovina stvorila u travnju 1941. G. 1943. Dragonović dolazi u Rim kao predstavnik Crvenoga križa, no u stvarnosti kao koordinator ustaških djelatnosti u Italiji, ulozi koja će se poslije pretvoriti u ulogu organizatora bijega hrvatskih fašista u Argentinu. Redovnik je i čuvar dijela hrvatskog blaga kojega su evakuirali bjegunci. Oko tog blaga, velikim dijelom sačinjenog od zlata oduzetog žrtvama holokausta, narasla je legenda koja u slučaj poziva Vatikan. Prema listu 'US News', u jednom memorandumu s nadnevkom od 21. listopada 1946. jedan agent Office of Strategic Servicesa (preteča CIA-e) potvrđuje da su dio ustaškog novca poslanog iz Hrvatske u Rim presreli Englezi, no 200 miljuna švicarskih franaka (vrijednost od 280 današnjih milijarda) ostalo je u blagajnama Vatikana i koristi se za pomoć hrvatskim fašistima u bijegu. Vatikan niječe da je imao veze s tim zlatom. No poznato je, međutim, da je Antu Pavelića Pio XII dva puta primio kad su se već bili dogodili ustaški pokolji Srba, Židova i Cigana, i da je 1946. - 1947. bio gost Kolegija Svetog Jeronima, kao i u raznim vatikanskim stanovima. Hrvatski je čelnik u prijestolnicu stigao 1946. sa španjolskom putovnicom, preobučen u svećenika. Zahvaljujući potpori tajne mreže koja je vodila Kolegij u ulici Tomacelli, u studenome 1948. brodom Sestriere otputovao je u Argentinu odakle se, nakon jednog atentata, vratio u Španjolsku, gdje je umro 1959. U Rimu je američka protuobavještajna služba znala za Pavelićeva kretanja i spremala ga se uhititi. No potpora hrvatskom vođi od Engleza i Vatikana vezala je ruke Washingtonu. Američke službe su se brinule i da ne izgube simpatije Hrvata antikomunista koje se počelo angažirati kao informatore. Među njima i našeg Dragonovića koji 1951. surađuje s Counter Intelligence Corps pri bijegu dezertera i špijuna iz istočnih zemalja i, potom, u prelasku u Argentinu Klausa Barbieja, 'lionskog krvnika'. U listopadu 1958. nekoliko dana nakon smrti Pia XII, franjevac je bio prisiljen napustiti Svetog Jeronima po zapovijedi vatikanskog državnog tajnika. G. 1967. nakon amnestije koju je Tito proglasio, vraća se u Jugoslaviju, obasipa hvalama novi režim i 1983. tiho umire, kad se već prašina vremena počelo nakupljati na djelima i nedjelima u kojima je bio među protagonistima", piše Giovanni Maria Pace. SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 22. II. 1999. Ne umarajte se pružanjem pomoći "Jedna briga koju donosi globalno gospodarstvo jest da bi siromašnije zemlje, koje ne mogu prodati mnogo a imaju oskudna sredstva za kupovinu, mogle još dublje potonuti u izolaciju i siromaštvo. Procijep između bogatih i siromašnih mogao bi se, globalno, proširiti. Tradicionalni način sužavanja tog procijepa jest pomoć za razvoj koju bogati pružaju siromašnima. Iako takva pomoć rijetko izvlači zemlje iz siromaštva, ona u svakom slučaju pomaže stvaranju temelja, poboljšavajući osnovne stvari poput zaklona, obrazovanja i zdravstvene skrbi, koje utiru put privatnim ulaganjima. U najboljem slučaju, pomoć ljudima daje vještine i alat za produktivniju poljoprivredu i malu privredu. No razvojna pomoć sve je tanja. Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj izvješćuje da je 1997. bila rekordno niska kad se radi o pomoći. Ukupna pomoć industrijskih zemalja iznosila je 48,3 milijardi dolara, samo 0,22% njihovih kombiniranih nacionalnih prihoda - mnogo ispod dugogodišnjih dometa. Pomoć svjetskih gospodarskih sila, zemalja skupine G-7, opala je za 29% između 1992. i 1997., nakon prilagodbe inflaciji. Pogledamo li pojedinačne zemlje, vidjet ćemo da Danska prednjači s pomoći koja iznosi 0,97% bruto nacionalnog proizvoda. Sjedinjene Države pridonijele su samo sa 0,09%. U potrošenim dolarima, Sjedinjene su Države druge iza Japana, no Tokio daje više od 0,2% svojeg BNP-a. Neke zemlje, poput Britanije (0,26%) planiraju sljedećih godina pojačati proračun za pomoć. To daje primjer Sjedinjenim Državama i drugima. Kao glavni potez u pomaganju da najsiromašniji od siromašnih izbjegnu teret beskrajnih plaćanja kamata, mora se omogućiti oprost dugova. Pomoć bi se trebala smatrati velikim ulaganjem u dugoročno globalno gospodarsko zdravlje", zaključuje uvodničar lista. THE NEW YORK TIMES 22. II. 1999. Zapleteni kosovski mirovni pregovori "Bio je to razočaravajući vikend za mir na Kosovu. S rokom za postizanje dogovora mudro produženim do sutra, obje su se stranke još više udaljile od potpisivanja dogovora, a u šestočlanoj kontaktnoj skupini koja vodi pregovore postoji novi raskol. Najbolja prigoda za mir leži u očuvanju usredotočenosti kontaktne skupine na njezine prvotne zahtjeve i prijetnju bombardiranjem srpskih vojnih ciljeva ostane li srpski vođa, Slobodan Milošević, i dalje prkosan. Albanci su ozbiljni i kooperativni pregovarači i prošlog se tjedna činilo da su spremni na potpisivanje dogovora. No jučer su, u onom što bi mogao biti privremen pregovarački gambit, inzistirali da su izgledi plana za neovisno Kosovo nedovoljni te su pozvali na referendum o tom pitanju za tri godine. U posljednjoj izjavi jučer, Albanci taj zahtjev nisu povukli. Oni bi to trebali učiniti brzo. Iako bi referendum sigurno prošao, to ne bi jamčilo potvrdu međunarodne zajednice da Kosovo treba postati neovisna država. Teško je zamisliti da će Albanci nastaviti ustrajati na referendumu, jer bi njihovo odbijanje da potpišu mirovni dogovor smanjilo pritisak na g. Miloševića da dopusti prisutnost savezničkih mirotvoraca na Kosovu. Mirovni su dogovori započeli pod prijetnjom savezničkih zračnih napada na srpske vojne ciljeve, odbije li g. Milošević uspostaviti mir, i ta prijetnja mora ostati. Zahtijevajući referendum, Albanci NATO-u otežavaju korištenje sile protiv g. Miloševića. Taj je problem rasvijetljen jučer kad je ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright rekla da NATO neće izvršiti svoju prijetnju bombardiranjem srpskih ciljeva ne prihvate li Albanci dogovor. Kontaktna skupina, koja se sastoji od Sjedinjenih Država, Rusije, Italije, Njemačke, Britanije i Francuske, trebala bi i dalje inzistirati na razoružanju gerilske vojske, koja ne bi smjela imati mogućnost da prijeti albanskim demokratskim političarima koji će upravljati Kosovom. Europske zemlje u kontaktnoj skupini trebale bi prestati govoriti o popuštanju g. Miloševiću i tražiti slobodni pristup suda za ratne zločine Kosovu. G. Milošević je majstor u osvajanju ustupaka, a ovdje ne bi smio dobiti nikakve", zaključuje uvodničar lista. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 22. II. 1999. EU smanjuje poljoprivredne subvencije "Europska je unija u nedjelju ušla u presudan tjedan svoje povijesti, pregovorima za smanjenje i preraspodjelu proračuna radi utiranja puta novim članicama iz istočne i srednje Europe", piše Barry James. "Promjene bi mogle uključivati velika smanjenja poljoprivrednih subvencija, što je potaklo prosvjede u nekoliko zemalja. Belgija je u svom glavnom gradu razmjestila tisuće dodatnih pripadnika policijskih snaga i zatvorila je neka područja zbog očekivanih masovnih demonstracija poljodjelaca, a ministri poljoprivrede sastali su se u ponedjeljak radi rasprave o zajedničkoj poljoprivrednoj politici koja bi trebala krenuti od sljedeće godine. Promjene predviđaju smanjenja poljoprivrednih subvencija od čak 30%, a nadoknadit će se izravnim isplatama siromašnijim poljodjelcima. U drugom krugu pregovora o proračunu, ministri vanjskih poslova EU sastali su se u Luksemburgu u nedjelju da bi pripremili teren za bonnski summit u petak, na kojem će čelnici država i vlada raspravljati o proračunu 2000. - 2006. Ministri vanjskih poslova razmatrali su i međunarodna pitanja uključujući Kosovo i tursko uhićenje kurdskog pobunjeničkog vođe Abdulaha Oecalana. (...) Iako se zemlje razilaze o mnogim pitanjima, počinju se nazirati obrisi mogućeg dogovora. Većina zemalja članica slaže se o zamrzavanju poljoprivredne potrošnje blizu sadašnje razine od 40,4 miljarde eura (44 milijarde dolara) godišnje. (...) Strukturalni fondovi, koji su činili više od 30 milijarda eura u 1999., plus 2,9 milijardi u fondu za koheziju eura (namjena obaju fondova bila je preraspodjela bogatstva u siromašnija područja) također se suočavaju s pritiskom zagovornika smanjenja proračuna u Njemačkoj i Nizozemskoj, koje od njih ima razmjerno malo koristi. Njemačka tvrdi da u EU uplaćuje 11 milijarda eura više nego što dobija natrag, a u srcu rasprave je zahtjev kancelara Gerharda Schroedera za ublažavanje te nejednakosti. Njemačka tvrdi da, dok se pitanje proračuna ne riješi, EU ne može uspješno poštovati svoje obećanje o prihvaćanju do deset susjeda iz istočne i srednje Europe te Cipra u svoje članstvo. Španjolska, najveći korisnik strukturalnog fonda i fonda za koheziju Europske unije, opire se pokušajima smanjenja svoje pomoći. Učiniti to, tvrde dužnosnici, značilo bi da bi Španjolska plaća trošak proširenja na istok, područje gdje ima razmjerno malo trgovine i doslovno nikakav utjecaj. No madridska se vlada našla sve usamljenijom u tom pitanju, a premijer Jose Maria Aznar nedavno je izrazio svoju spremnost da 'sudjeluje u igri' kako bi se postigao dogovor na berlinskom sastanku na vrhu 24. i 25. ožujka. On je izjavio da je spreman razmotriti nadzor poljoprivredne potrošnje, budu li siromašniji španjolski poljodjelci zaštićeni. Španjolski dužnosnici uznemireni su onim što drže njemačkim poistovjećivanjem svojih nacionalnih interesa s onima EU kao cjeline. G. Aznar je neizravno sugerirao da Njemačka ne igra u potpunosti ulogu poštenog posrednika koji obavlja svoju ulogu predsjednika EU. Druge zemlje tvrde da je Španjolska, kao jedan od osnivača europske zajedničke valute, u položaju da počne odustajati od nekih ili svih svojih privilegija. Prvotna je zamisao bila da zemlje prestanu primati razvojne fondove jednom kad su dostigle paritet sa svojim bogatijim susjedima. Iako je g. Aznar jednom kritizirao bivšeg premijera Felipea Gonzaleza zbog zahtijevanja osnivanja kohezijskog fonda 1992., on sad inzistira da Španjolska ima pravo na posebnu pomoć EU jer njezin prihod per capita još ne doseže prosjek EU. Francuska, međutim, ostaje snažno suprotstavljena prijedlogu po kojem bi vlade podmirivale dio troškova subvencioniranja poljodjelaca. Ona kaže da bi to bilo protiv načela solidarnosti u EU. Njemačka predlaže dva načina smanjenja poljoprivredne potrošnje. Jedan je zadržati potrošnju iz 1999., koja iznosi 40,4 milijarda eura, u svakoj od slijedećih pet godina. Drugi bi dopustio dodatnu potrošnju za izravnu potporu poljodjelcima, s tim da poljoprivredni proračun 2006. ne bi bio viši od ovogodišnjeg. To bi vladama pomoglo u prilagodbi sustavu izravne potpore." Suprotstavite se Miloševiću "Ako se gleda kao izolirani događaj, savezničkoj se odluci o tri dana odgode bombaške kampanje protiv srpskih snaga ne može prigovoriti. Utjecanje sili uvijek je, na jednoj razini, poraz; može li se postići pravedan mir, tad je produžetak razgovora zasigurno opravdan. No, s obzirom na povijest pregovora o Kosovu, odgoda nameće uznemirujuća pitanja. Američki i europski pregovarači Kosovu, žrtvi, od početka nameću uvjete, istodobno moleći ustupke od Srbije, krivca. Nespremne igrati vodeću ulogu ili obvezati primjerene razine snaga, Sjedinjene su Države već signalizirale spremnost da prihvate manjkav dogovor koji bi, dopuštajući Srbiji da zadrži tisuće vojnika na Kosovu, ugrozio američke mirovne snage i produžio trajanje njihova mandata. Čak i ti razmjerno pogodni uvjeti nisu osvojili naklonost srpskog diktatora Slobodana Miloševića, vjerojatno zato što on sumnja u ozbiljnost prijetnja predsjednika Clintona. Sad, dok se zavlače dogovori o prošlom savezničkom bezuvjetnom roku, postoje dvije opasnosti. Jedna je da će savez Kosovarima na posljetku nametnuti toliko mnogo neprihvatljivih uvjeta da će ih oni morati odbiti. To bi NATO-u tad dopustilo da obje strane okrivi za propast dogovora, na taj se način izvlačeći za nedjelovanje kojem su skloni mnogi dužnosnici, i u Europi i u Clintonovoj vladi. Druga je opasnost dogovora koji je tako prilagođen zahtjevima g. Miloševića u tome, što bi to od početka onemogućilo autonomiju Kosova. Prije deset godina, g. Milošević je poništio autonomiju Kosova i nametnuo vrstu srpskog aparthejda. Prije godinu dana, započeo je rat protiv kosovskih Albanaca, spaljujući sela, uništavajući usjeve, raseljavajući stotine tisuća ljudi. Svojim zločinima protiv civila i sustavnim pokušajem uništenja kosovskog društva, on je izgubio svako pravo da vlada. Kosovo je udaljeno i strano većini Amerikanaca, no agresivni su diktatori uvukli američke vojnike u dva europska rata i jedan hladni koji je trajao gotovo pola stoljeća. Sad je gotovo čitav kontinent demokratski - a demokracija, kao što se oglašava, djeluje kao sila stabilnosti. G. Milošević je glavna iznimka. On snosi veliku krivnju za najgore krvoproliće u Europi od Drugog svjetskog rata. Tako dugo dok je on na vlasti, jugoistočnom bi se Europom mogli proširiti sukobi koji bi uvukli daleko više američkih vojnika u mnogo pogibeljnijim okolnostima. Tako je u američkom interesu da se g. Miloševiću suprotstavi, sada, na Kosovu, i da podupre demokraciju u Srbiji. Na retoričkoj razini, Clintonova vlada to od početka shvaća. G. Clinton je, poput Georgea Busha prije njega, g. Miloševića upozorio da ne pokreće rat protiv Kosova. No kad je rat započeo vlada se počela kolebati. U subotu, kao da želi pokazati svoj prezir prema volji NATO-a, g. Milošević je opet naredio svojim vojnicima da granatiraju jedno kosovsko selo, zbog čega su stotine ljudi pobjegli iz područja. Uza svu zbunjenost koja izbija iz pregovora u Francuskoj, važno je ne izgubiti iz vida jedino pitanje koje je zaista važno: ima li g. Clinton ipak volje suprotstaviti se g. Miloševiću. Ako to ne učini sad, netko će taj posao morati obaviti kasnije, no on će samo postati teži, a u međuvremenu će se proliti još više krvi", piše uvodničar u članku koji list prenosi iz 'The Washington Posta'. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 22. II. 1999. Prosvjedi protiv stvarnosti "Više od 30 tisuća seljaka iz zemalja EU prosvjeduje ovog ponedjeljka u Bruxellesu protiv Agende 2000. Udruženja europskih seljaka žele u posljednjem trenutku srušiti reformu, koju bi krajem ožujka na posebnom sastanku na vrhu u Berlinu trebali odobriti čelnici država i vlada EU. Doduše, i revni dužnosnici seljačkih udruženja, koji su upravo pozvali na ustanak, znaju da su zakasnili. Agendu 2000 više nije moguće zaustaviti jer bi drastična štednja u europskoj poljoprivrednoj politici trebala spasiti EU od financijskog sloma. Borba za Agendu 2000 traje već godinu dana. Taj sporazum trebao bi preustrojiti poljoprivredu politiku EU ali i pokrenuti reformu strukturne politike, koja alimentira gospodarski slabije regije. Osim toga, u pitanju su pravedniji doprinosi za EU, koje Njemačka kao najveći netto-platiša u EU smatra težištem pregovora. Agenda 2000 nalikuje na sustav spojenih posuda u kojem jedno nije moguće bez drugog: Njemačka ima izgleda za uštede samo u slučaju uspješnog kresanja dviju najvećih proračunskih stavaka (valja podsjetiti da poljoprivredni i strukturni fond proždiru 80 posto proračuna EU). Bonn trenutačno Bruxellesu doznačuje oko 22 milijarde maraka više no što dobiva natrag u obliku subvencija iz poljoprivrednog i strukturnog fonda. Seljaci se, naravno, opiru daljnjem smanjenju subvencija. Tko posluša vatrene govore dužnosnika seljačkih udruženja, steći će čak dojam da EU želi uništiti, potiho posmicati kompletno seljaštvo. No, cilj je zapravo daleko skromniji. Povjerenstvo EU želi samo ublažiti smanjenje cijena teletine, mlijeka i žitarica. Kao nadoknadu Bruxelles namjerava isplatiti izravne subvencije, koje bi, doduše, od 2002. ili 2003. trebale biti postupno smanjene. Dakle, posrijedi zasigurno nije plan o revoluciji u europskoj poljoprivrednoj politici već nastavak reforme, već započete g. 1992. Naime, Bruxelles mora suzbiti skupi višak proizvodnje. U pitanju teletine stanje je dramatično: u hladnjačama je uskladišteno oko pola milijuna tona mesa. Nakon krize kravljeg ludila promet je strahovito opao. Pritisak stvaraju i Amerikanci, koji više ne žele tolerirati europski subvencionitis. Krajem 1999. počinje novi krug pregovora u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) o opsežnoj liberalizaciji tržišta poljoprivrednih proizvoda. Washington pak optužuje EU da blokira slobodnu konkurenciju. EU gura višak svoje proizvodnje na svjetsko tržište, istodobno zatvarajući vlastito tržište - primjerice, za američke teleće odreske, poljske trešnje i novozelandsku janjetinu. Europska poljoprivreda posljednja je stvarna planska privreda u Europi. Nema slobodnog tržišta na kojem bi se ponuda i potražnja mogle uravnotežiti. Bruxelles određuje cijene i količine, a takva politika stoji bajkovite svote novca. Samo su tržišne odredbe o teletini i mlijeku od uvođenja mliječne kvote g. 1984. stajale ukupno oko 370 milijarda njemačkih maraka. Još je gora pojedinost da su seljaci izravno dobili manje od trećine te svote. Pretežni dio novca EU je upotrijebila za financiranje izvoza viška koji nije bilo moguće prodati na vlastitom tržištu - riječ je o divovskom traćenju poreznog novca. Subencije ni u kom slučaju nisu osigurale egzistenciju često hvaljenog seoskog obiteljskog gospodarstva. Godinu za godinom pola milijuna seljaka u EU prodaje svoje imanje - u Njemačkoj njihov broj iznosi 30 tisuća. Već se danas prosječno trećina prihoda ne zarađuje više u staji ili na oranici već izvan okvira poljoprivrede, primjerice u turizmu ili na tržištu vezanom za rekreacijske aktivnosti. U ponedjeljak će se u Bruxellesu formirati i anakrona prosvjedna povorka europskih primatelja subvencija. Nema sumnje da se seljaci brinu da će uskoro biti tek primatelji milodara EU. Srednjoročno planirano smanjenje izravne pomoći prisilit će još veći broj seljačkih gospodarstava na prekid poljoprivrednih djelatnosti. Nema sumnje da je strukturna promjena bolna, ali to ne vrijedi samo za poljoprivredu već, primjerice, i za rudarstvo i industriju čelika. EU je previše dugo oklijevala reći seljacima gorke istine. Umjesto toga, posegnula je za tipičnim bruxelleskim mehanizmom rješavanja sukoba: seljaci su prosvjedovali, istovarivali rajčice i mlijeko na ulice, a ministri poljoprivrede potom izdvajali iz proračuna EU nekoliko milijarda maraka više kako bi umirili svoje birače na selu. No, takve su pogodbe u međuvremenu postale krhke. Pakt o stabilnosti i monetarna unija prisiljavaju članice na veću štedljivost, što utječe i na doprinose u proračun EU. Gledano iz opće gospodarske perspektive, posrijedi je ljekovit pritisak. Naime, konkurentnost Europe ovisi o uspješnom smanjivanju državnih subvencija na svim gospodarskim područjima i o poticanju nužnih strukturnih reforma. Veća količina tržišta blagotvorno će utjecati i na poljoprivredu", zaključuje Andreas Oldag. Produljenje da, rasipanje vremena ne "Riječ 'ultimatum' dolazi od latinske riječi ultimus, zadnji. Na Balkanu, osobito u bosanskom ratu, Zapad je nizom uvijek produljenih ultimatuma na posljetku ispao smiješan. Sada je produljen i zadnji rok za mirovno rješenje na konferenciji u Rambouilletu. No ovoga puta, za razliku od Bosne, to nije znak slabosti. Jer iza 75 dodatno odobrenih sati stoji čvrsta volja NATO-a da, ako treba, i vojno intervenira. Dakle, produljenje do utorka ne može štetiti. Upitno je, dakako, hoće li koristiti. Diplomati osuđeni na optimističke izjave čak su u pravu kad daljnje pregovore objašnjavaju uvjerljivom rečenicom: kosovski sukob nikada nije bio bliže rješenju. No realno promatrano, izaslanstva Srba i Albanaca udaljena su od rješenja kao i na početku razgovora u Rambouilletu. U zadnja dva tjedna pomicala su se samo za centimetre - i to na jednostavnoj, političkoj stazi. No vojno neprohodan predio kruto su odbila. A tamo prijeti pitanje koje sve odlučuje: jesu li Srbi spremni pristati na razmještanje inozemnih postrojba? Tu zapad ne može prihvatiti nikakvo laviranje, tu vrijedi samo jasan DA iz Beograda. Ali baš tu srpsko vodstvo nije pokazalo nimalo skretanja. Što više, očita je njihova taktika da unutar produljenoga roka razdvoje političko od vojnoga. Na političkom području predsjednik Milan Milutinović pokazuje se prilagodljivim: izjavljuje da do utorka ima izgleda za sporazum o budućoj autonomiji Kosova. Tada bi, za postizanje vojnog dijela mirovnoga sporazuma, ostalo 'još puno vremena'. Milutinović želi dakle dobiti na vremenu i istodobno skrenuti pozornost na tvrdoglave Albance koji autonomiju žele prihvatiti samo kao odskočnu dasku za kasniju neovisnost. No koga srpski predsjednik želi uvjeriti da će njegovi ljudi koji su do sada tako okrutno tlačili Albance, u buduće pomagati Albancima dobrim savjetima u njihovoj samoupravi? Stvarnost je drukčija. Dok je Milutinović iznosio u Rambouilletu svoj plan o autonomiji, srpske su se oružane snage na Kosovu opet upustile u borbe s borcima oslobodilačke vojske OVK. Zapad se dakle ne smije upuštati u razdvajanje pregovora. Ni razmještanje plavih kaciga ne smije doći u obzir. Vojnici UN-a već su jedanput, u svibnju 1995., završili kao taoci okovani na srpska skladišta streljiva. Obrambena je međunarodna postrojba - kako u Bosni, tako i na Kosovu - neizbježna za osiguranje mira. Pritom diplomati u Rambouilletu moraju idućih dana ostati - ultimativni" - piše Peter Muench. DIE TAGESZEITUNG 22. II. 1999. Još jedna odgoda za Miloševića "Prošlog je vikenda beogradski moćnik ponovno imao povoda da dobrom bocom kosovskog vinjaka nazdravi međunarodnoj zajednici. Naime, članice kontaktne skupine za Balkan ponovno su se osramotile, ukinuvši i produljivši 'ultimativno' postavljeni rok za prihvaćanje njihova plana o autonomiji Kosova, dodatno podcrtan i prijetnjom NATO-ovim zračnim udarima. Miloševiću je to došlo kao naručeno. Scenarij sljedećh dana, možda i tjedana, već se nazire: nastavak beskonačnih pregovora u Rambouilletu - a možda i razgovora Miloševića i predstavnika kontaktne skupine u Beogradu - ponajprije o modelu međunarodne postrojbe, koja bi trebala zajamčiti provedbu sporazuma i štititi albansko civilno stanovništvo od novih napada srpskih 'policijskih snaga'. Iako britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook nije to želio službeno potvrditi na večernjoj konferenciji za novinstvo, šest ministara vanjskih poslova u sastavu kontaktne skupine satima je u subotu raspravljalo ponajprije o dvije varijante modela čiste NATO-ove postrojbe, koji Beograd posebno odlučno odbija. Prvo, umjesto NATO-ove postrojbe s NATO-ovim mandatom, bit će stacionirana postrojba UN s jasnim mandatom Vijeća sigurnosti. U toj postrojbi mogu - čak i u većini - sudjelovati i vojnici članica NATO-a, ali zapovjedništvo ne bi trebao preuzeti zapadni savez ili bar ne isključivo on. Druga varijanta predviđa čvrstu podjelu rada između međunarodne vojne postrojbe i već na Kosovu stacioniranih promatrača Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) u provedbi sporazuma o autonomiji. Prošlog su vikenda u Rambouilletu prevladavale tek nejasne predodžbe kako bi ta podjela trebala izgledati. Zasada je jasno samo jedno: na Kosovu neće biti angažirana postrojba, sačinjena samo od NATO-ovih vojnika. Budu li međunarodne oružane snage uopće stacionirane na Kosovu, obuhvatit će i brojan ruski kontingent. Na tom zahtjevu ustraju Srbi, a i zapadne države u sastavu kontaktne skupine zainteresirane su za uključivanje Rusije u tu operaciju. Doduše, ponajprije SAD žele spriječiti bilo kakav oblik sudjelovanja Rusa u zapovijedanju međunarodnom postrojbom, koji bi im omogućio veto na odluke NATO- ovih zapovjednika. Dvojbe glede sudjelovanja ruskih vojnika u međunarodnoj postrojbi očitovao je samo predstavnik kosovskog OVK u razgovoru za naš list: 'U tom slučaju Rusi nam više neće moći prodavati oružje'. Kosovski Albanci očekuju najveću zaštitu od čiste NATO-ove postrojbe u kojoj bi u velikom broju sudjelovale američke postrojbe. Mandatom, sastavom i brojčanom snagom međunarodne postrojbe izaslanstvo kosovskih Albanaca uvjetuje u Rambouilletu i načelnu spremnost i razmjere razoružavanja OVK. Tijekom pregovora u Rambouilletu kontaktna skupina već je ublažila svoj prvotni zahtjev za potpunim razoružanjem OVK", napominje Andreas Zumach na kraju izvješća. AUSTRIJA DIE PRESSE 22. II. 1999. Sporna zastava "Najosjetljivije pitanje uvijek se rješava na kraju: do utorka u 15 sati posrednici u Rambouilletu moraju znati tko će realizirati i ponajprije osiguravati sporazum o autonomiji Kosova. Srpsko- jugoslavenska strana najviše bi u ulozi inozemnih postrojba - ako tako već mora biti - voljela vidjeti plave kacige UN dok SAD po svaku cijenu žele operaciju pod NATO-ovom zastavom. Za Amerikance bi NATO-ov angažman značio trijumf u njihovoj već deset godina očitoj borbi s UN za ulogu svjetskog policajca. Beograd bi se pak u slučaju operacije pod vodstvom UN mogao nadati da će poznate razlike u mišljenjima u svjetskoj zajednici oslabiti operativnu snagu misije. U interesu cilja - mira na Kosovu - zasad je svejedno tko će zapovijedati vojnicima. U svakom slučaju, na Kosovu mora biti angažirana inozemna postrojba jer će inače sukob zasigurno vrlo brzo ponovno buknuti. Nadalje, ta bi postrojba trebala biti usko povezana s institucijom za provedbu sporazuma: naime, civili moraju imati mogućnost vjerodostojne prijetnje vojnom silom. Već se u Bosni, gdje provedbom civilnog dijela mirovnog sporazuma upravlja visoki predstavnik i OESS a provedbom vojnog dijela NATO, neprekidno javljaju teškoće i trzavice. Pritom valja napomenuti da tamo NATO - unatoč svom ugledu - nije odlučni, aktivni dio misije. Svaka postrojba za provedbu sporazuma mora biti tako politički i vojno jaka da se može odlučno suprotstaviti i OVK-u i raspršenim ekstremistima. Njezine eventualne propuste odmah će iskoristiti sukobljene strane. Vojna udarna snaga, bliska povezanost sa civilnom institucijom - ta dva zahtjeva nemaju baš puno veze s pitanjem pod kojom će zastavom misija jedriti. No, ni UN ni NATO ne bi bili idealno rješenje: nakon rata u Bosni Ujedinjeni su narodi pretrpjeli prevelik gubitak autoriteta, a NATO je ocijenjen previše pristranim. Za Kosovo bi bilo najbolje da civilni dio provedbe mirovnog sporazuma preuzme na svoja leđa OESS. Njegovo izaslanstvo ionako se već nalazi u zemlji, a uključivanje OESS-ove članice Rusije ne bi bilo problem. OESS-ova misija mogla bi dobiti postrojbu s više nacionalnih kontingenata pod miješanim zapovjedništvom. U svakom slučaju, postoji stotinu inačica kompromisa između srpskog i američkog stajališta u Rambouilletu. Ako pregovori ipak propadnu, razlog neuspjeha bit će zla namjera jedne od sukobljenih strana", napominje Norbert Mappes-Niediek. DER STANDARD 22. II. 1999. Dobivena je jedna europska bitka "Nekoliko dana uoči velikih seljačkih demonstracija u Bruxellesu protiv poljoprivredne politike EU, euro-land je na sastanku ministara financija i guvernera središnjih banaka članica G-7 zabilježio i jedan uspjeh. On, doduše, ne ide na račun Povjerenstva EU, ali ne bi bio zamisliv bez usklađenog uvođenja eura. Na prijedlog guvernera središnje njemačke banke Hansa Tietmeyera u Baselu će biti osnovan forum za stabilnost, koji bi trebao nadzirati tok krupnoga novca i funkcionirati kao neka vrsta sustava za pravodobno uzbunjivanje. Pravila za tok kapitala priželjkivala je, doduše, i američka strana, ali ideja o uspostavi sustava za pravodobno uzbunjivanje potekla je od britanskoga ministra financija Gordona Browna a na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu naišla je na odobravanje kod njegovih kolega iz Pariza i Bonna. Posrijedi je neobično jedinstvo - i stoga dovoljno jako da svlada otpor američkog ministra financija Roberta Rubina osnivanju zasebnog tijela. U svakom slučaju, proteklog vikenda sklopljen je atlantski pakt za sprječavanje financijskih kriza. Europskim uspjesima u novčanom sektoru odgovara jača koordinacija u vanjskoj i sigurnosnoj politici, koja je prvi put postala uočljiva za vrijeme austrijskog predsjedanja EU te je stoga i zasluga austrijske vlade i njezina veleposlanika u Beogradu Wolfganga Petritscha. Reakcija na slučaj Kosova bila je brža, nastup jedinstveniji te su rezultati - bez obzira na sljedeće dane - bili bolji. Kopnene postrojbe s europskom prevlasti jednostavno su neizbježne. Napredak u sektoru financija i sigurnosti previše je složen da bi mogao biti posredovan većini stanovništva. Naime, novi europski novac neće još dugo biti opipljiv a strahote na Balkanu previše su velike da bi dopuštale optimizam. Široki slojevi birača drže važnima skandale u bruxelleskom Povjerenstvu koje bulevarski tisak zadovoljno (ali načelno opravdano) prežvakava. Predizbornom kampanjom uoči izbora za europsku skupštinu, sazvanima za 13. lipnja ove godine, prevladavat će promašaji i ojačati poziciju stranaka-prosvjednika ako se uskoro nešto ne dogodi. Dopušteno je da milijunska financijska pomoć bude usmjerena u mračne kanale; nije učinjeno ništa nakon što se doznalo da su nečiji favoriti dobili odlične položaje i besplatne stanove. (...) Pošteni ali politički slabi predsjednik Povjerenstva EU Jacques Santer trebao je već davno reagirati. Zastrašeni lošim rezultatima u anketama, povjerenici zahtijevaju konzekvencije. Neki od njih traže ih otvoreno (...) Budući da povjerenici Cresson (Francuska) i Marin (Španjolska), koji su postali gotovo neprihvatljivi, nisu imali hrabrosti da sami podnesu ostavke, Santer bi ih trebao otpustiti još prije Uskrsa. To je jedina mogućnost da mješavina latentne euro-skepse i opravdane kritike na račun lošeg gospodarenja ne preraste u pokretačku snagu prosvjeda, koji će naročito ohrabriti desne radikalne stranke. Austrijski političari u Europskoj skupštni trebali bi zato napraviti dvije stvari: prvo, zatražiti uklanjanje gospođe Cresson i gospodina Marina; drugo, inzistirati na dodatnom jačanju Europske skupštine - radi boljeg nadzora Povjerenstva. Naime, ono će krajem godine dobiti nove povjerenike, a mora i provesti u djelo novi financijski plan i dovesti projekt proširenja EU na istok u fazu zrelosti za donošenje odluka. Težak je to posao. Za dobre ljude. U protivnom će stvari krenuti po zlu", upozorava Gerfried Sperl. ŠPANJOLSKA EL MUNDO 22. II. 1999. Europa: granica naše frustriranosti Juan Francisco Martin Seco, ekonomist i član saveznog odbora stranke Izquierda Unida (Ujedinjena ljevica), osvrće se na članak Felipea Gonzaleza u vezi s uvođenjem eura. U članku, između ostalogaa, stoji: "Krajem prošloga mjeseca Felipe Gonzalez objavio je u listu 'El Pais' članak pod naslovom: 'Europa: granica naše ambicije'. Na početku članka pisao je o stvarima koje su u svakome slučaju istinite, da za sve nas koji smo preživjeli razdoblje Francove vladavine Europa postaje zastava slobode nasuprot diktaturi, neka vrsta obećane zemlje, konglomerat svega onoga što nismo imali, a za čime smo čeznuli, simbol demokracije i blagostanja. Ono što Gonzalez ne kaže jest to da su te vrlo pozitivne konotacije kojom se Europa tolike godine obavijala kod nas bile jako korisne raznim vladama pri izbjegavanju nužnih rasprava, i to u mnogo većoj mjeri nego u ostalim državama. Ta se odgovornost može pripisati izuzetnoj ulozi bivšeg predsjednika vlade koji se namjerno poistovjećivao pred našom javnošću s Europom, iako se radilo o vrlo različitim situacijama, ako ne i posve različitima, kao što nas nekolicina misli. To poistovjećivanje služilo je u našoj državi samo tome da se ne čuju neki drugi glasovi i kritike u vezi s monetarnom unijom. Španjolska je jedna od država koje najviše žele zajedničku Europu. I sam se Gonzalez hvalio, s određenom dozom naivnosti, time što u tom pitanju nije imao oporbu. Naivno, zato što se nije bavio unutarnjim problemima, a svoje je zahtjeve smanjivao u vrijeme cjenkanja o tome kakva će biti Europska unija. Europa kakvu određuju Acta Unica i Maastricht nema nikakve veze s demokracijom i slobodom, isto tako kao što ta gospodarska pseudosloboda na kraju krajeva vodi upravo prema uništavanju istinske demokracije. Taj zajednički trgovački, financijski i monetarni prostor zapravo je negacija socijaldemokratskih vrijednosti stare Europe i poslušno slijedi pobunu europskoga kapitala, nestrpljivog u želji da se oslobodi zapreka koje mu nameće socijalna i demokratska država. Jer globalizacija na koju Gonzalez na više mjesta aludira u svojemu članku, shvaćena kao gospodarska realnost, nije plod nikakve neizbježne pojave koju nameću prirodne sile ili tehnološki razvoj nego abdikacija javne vlasti zatupljene ekonomskim neoliberalizmom i izbjegavanje njezine obveze - nadziranja gospodarstva. Više je riječ o liberalizaciji nego o globalizaciji. Sve nas koji smo svih ovih godina upozoravali na proturječnosti i opasnosti od toga procesa, on nas sada smješta u neku drugu galaksiju. Nema mjesta za rasprave. Svaka se alternativa prikazuje kao bezglava i pretpostavlja se da će gospodarski kaos zavladati u onim državama koje ostanu izvan ovoga raja. A ne izgleda mi baš da su te države doživjele neke kataklizme, a ako Velika Britanija i pati od sadašnjih gospodarskih poteškoća, to je možda zato što ima ortodoksniju gospodarsku politiku i od same Europske unije. No, sada se počinje postavljati i ovakvo stanje stvari: unutra ili vani. Kao da je monetarna unija pala s neba i kao da nitko nije odgovoran za njezin nastanak. Kao da se radi o potpisivanju sporazuma o pristupu, a da je naš jedini manevarski prostor bio izbor između ulaska ili ne. Stvaranje monetarne unije, i prije potpisivanja Acta Unica, bilo je plod dugog pregovaračkog procesa u kojemu su sve države odlučivale o mnogo čemu, i mnogo je toga bilo u igri, uključujući i njemačko ujedinjenje, a španjolski je stav bio oduševljeno prepuštanje tom modelu bez ikakvog ograđivanja. Napisati danas članak u kojemu se čezne za nekom drugom Europom, političkom, socijalnom i s usklađenom poreznom politikom ili s velikom kohezijom, zapravo je nečuveni cinizam. A to je trebalo prije činiti, kad se pregovaralo. U Maastrichtu. (...)" ABC 22. II. 1999. Izgubljeni na polju punom kosova "Kao i u Jeruzalemu Židova, kršćana i muslimana, kao i sa šiitskom Karbalom, tako ozračje truje prevelika doza duhovnosti i na Kosovom polju, 'polju s kosovima', na kojemu su ptice kljucale desetkovane vitezove kršćanina Lazara u borbi s Turčinom. Previše sveto da bi bilo sveto, srce toga komadića Srbije koje se smatra spasiocem Zapada od barbarskog Istoka i dalje u manastiru Gračanica moli za progon muhamedanskoga Albanca. Prije samoga pokolja, Bog se ukazao Lazaru: 'Kakvo kraljevstvo želiš? Želiš li kraljevstvo nebesko? Želiš li kraljevstvo zemaljsko? Car je izabrao kraljevstvo nebesko'. A danas i Milošević koketira s mučeništvom, jer nacionalizam, kaže Juaristi, mora izgubiti da bi pobijedio. 'Zdravo, mali osvetniče Kosova!' pozdravljaju srpske majke svoju djecu u posljednjih šest stotina godina. Kakva to diplomacija, pregovori i sukob interesa mogu zamijeniti tu osvetničku kaljužu? Možda ima pravo Holbrooke kad kaže da smo prevareni tim srednjovjekovnim brbljarijama koje su samo izgovor, jer prastara mržnja ne obvezuje na traženje neizbježne sudbine. Stare europske podvale, kaže Holbrooke. Ali istina je da se Europa boji, čula je prastare priče, i ide u tu špilju sa svijećom u ruci, a pri svakome koraku otkriva nove rupe osinjaka koji bi je mogao dokrajčiti. Za Srbina, B-52 je samo još jedan kos, a nas zabrinjava baš ta čarobna veza s prošlošću. Treba ići na Balkan, ali kako da se orijentiramo u takvome mraku?", pita se Jose Maria Ortiz. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 22. II. 1999. Aktivna uloga SAD u Oecalanovu uhićenju "Usprkos početnim uvjeravanjima, Sjedinjene Države ipak su odigrale jako aktivnu ulogu u uhićenju kurdskog vođe Abdulaha Oecalana. Kao što su tijekom vikenda objavili visoki dužnosnici Clintonova ureda, diplomatski pritisak Washingtona osigurao je da Oecalan, protjeran iz Sirije, ne nađe utočište ni u jednoj od brojnih europskih zemalja, u kojima se pojavio. Damask je turska prijetnja ratom potaknula da repatrira Oecalana. Sada je objavljeno da su SAD tada 'privatno' postavile Siriji identičan zahtjev. Potom su SAD i Turska u zajedničkom diplomatskom naporu uspjele spriječiti trajni prijem Oecalana u Italiji, Rusiji, Njemačkoj, Nizozemskoj i Grčkoj. Činjenica da su ga grčke vlasti - također pod znatnim pritiskom Washingtona - otpremile u Najrobi pokazala se na kraju kobnom za kurdskog vođu. U glavnom gradu Kenije sve je vrvilo od agenata američke obavještajne službe; nakon atentata na američko veleposlanstvo u kolovozu prošle godine, u Najrobiju je bilo djelatno više od stotinu američkih agenata i policajaca, kojima, naravno, nije promaklo da se Oecalan nalazi u grčkom veleposlanstvu. Promatrali su diplomatsku misiju, prisluškivali Oecalanove telefonske razgovore i dostavljali informacije turskoj vladi koja je pokrenula opsežnu komandosku akciju. Po američkom prikazu događaja, Oecalan je uhićen nakon što je pristao odvesti se u zračnu luku jeepom kenijskog policijskog dužnosnika, koji je surađivao s turskim zapovjedništvom. Američko priznanje stiglo je sa zakašnjenjem ali nije iznenadilo. Bilo je vrlo dobro poznato da su se SAD diplomatskim sredstvima pobrinule da Oecalan ne dobije utočište a pretpostavka da američke obavještajne službe nemaju nikakve veze s Oecalanovim uhićenjem u Najrobiju uvijek se činila pomalo neobičnom. Početno američko opovrgavanje tvrdnje o 'izravnoj' upletenosti SAD u Oecalanovu uhićenju diplomatska je rutina; Washington nije želio dodatno pojačavati ionako velike napetosti. Osim tog, izraz 'izravan' - koliko god primjereno zvučio - ide među najrastezljivije pojmove u elastičnom diplomatskom rječniku. Tijekom vikenda Washington je odbacivao tvrdnje o suradnji Izraela u Oecalanovu uhićenju. No, ni takav stav ne znači baš mnogo. Naime, ako je izraelska obavještajna služba imala svoje prste u toj igri, Washington to sigurno neće službeno izjaviti", napominje dopisnik lista iz Washingtona Ulrich Schmid. FRANCUSKA LA CROIX 22. II. 1999. Srpska slijepa ulica "Nada za rješenje u kratkoj je rečenici Huberta Vedrinea, francuskog ministra vanjskih poslova: 'Više smo napredovali u petnaest dana, nego u petnaest godina'. Ipak, 'puno posla još treba obaviti', napomenula je jučer poslijepodne američka državna tajnica Madeleine Albright. U dva dana. Izloženi svakojakim pritiscima, Srbi su se nakon krize za koju su najviše odgovorni, našli u teškim prilikama. Iako još odbijaju stvarno ponižavajuće upletanje stranih postrojba na svome području, u biti su popustili prihvativši samoupravu za Kosovo koju je ono imalo prije deset godina. Slobodan Milošević će još jednom biti zao duh Srbije. Još je gore što ta srpska tvrdokornost omogućuje Kosovcima da prikriju vlastite podjele i da se zaboravi kako nitko iz kontaktne skupine, Europe ni Amerike, ne želi neovisnost Kosova koja bi opasnost od destabilizacije zamijenila drugom opasnosti, a nejasnoću velike Albanije, onom velike Srbije. Uostalom, u sporazumu koji se predlagao dvjema stranama nije bilo govora o neovisnosti Kosova, unatoč nastojanjima Albanaca i činjenici da će se to pitanje sigurno postaviti nakon trogodišnjeg razdoblja samouprave. No sada je prijeko potrebno pokrenuti dinamiku mira, osnovati organizaciju koja će pomoći da se na Kosovo vrati normalan život. Konklave koje su izmišljene da bi se kardinale prisililo da brzo izaberu novoga papu, postale su danas američki postupak kojim se neprijatelji prisiljavaju na pregovaranje i sklapanje sporazuma. U slučaju Wye Plantationa vidjelo se da taj način nije nepogrješiv i da treba pronaći mogućnost jamstva dotičnog sporazuma. Jedna od njih je raspoređivanje snaga na kopnu. Još preostaje da se sporazum učini prihvatljivim, primjerice proširenjem snaga na postrojbe - ruske? - za koje se misli da su sklonije Srbima", piše u uvodniku lista Yves Pitette. 'Vojni dio sporazuma veliko je pitanje' Francois Alancon razgovarao je s Wolfgangom Petritschem, posrednikom Europske unije u rješavanju kosovske krize i austrijskim veleposlanikom u Beogradu: " - Zemlje kontaktne skupine dale su Srbima i Albancima novi rok za postizanje dogovora. Zašto? = Napredak je postignut, ali nije dovoljan da bi se pregovori završili u subotu. Trojica posrednika predložila su kontaktnoj skupini da produlji rok za pregovore, jer su postignuti dobri rezultati, napose s petka na subotu, tijekom razgovora sa srpskim izaslanstvom. No to je krajnji rok. To je uistinu zadnja prilika za pronalaženje rješenja. Potpuna potpora zemalja kontaktne skupine i EU morala bi utjecati na Jugoslaviju. - Kakav je napredak postignut do sada? = Glede političkog dijela privremenog sporazuma, obje su strane uložile znatne napore i gotovo smo postigli sporazum, napose s Albancima. - Koje probleme još treba riješiti na tome polju? = Na albanskoj strani još treba riješiti pitanje referenduma o samoodređenju nakon prijelaznog trogodišnjeg razdoblja. Albanci su popustljivi kada je riječ o toj točki. Sporazum ne može označiti osobite mogućnosti. Na srpskoj strani ima nekoliko manjih pitanja o kojima još treba razgovarati, ali vam ne mogu iznijeti potankosti. No mislim da se uz dobru volju i to brzo može srediti. - Čini se da je vojni dio sporazuma puno nesigurniji. Zašto? = Vojni je dio veliko pitanje za obje strane. Kosovski Albanci neće prihvatiti politički sporazum bez jake međunarodne vojne nazočnosti i bez jake mjesne policije. To je dio njihovih uvjeta. Srbi još ne prihvaćaju nazočnost stranih postrojba za provedbu sporazuma. Puno toga još moramo učiniti na tome polju. - Može li se to pitanje riješiti za tri dana? = U ova dva tjedna bavili smo se političkim sporazumom. Razgovaralo se o sustavu ustanova koje će se baviti različitim narodima na Kosovu, ne samo Albancima i Srbima. Razgovaralo se također o mjerama za uspostavu ravnoteže vlasti koje zahtijevaju tako sofisticiran pravni posao da ga je teško i zamisliti. Stoga smo puno vremena utrošili na ta pitanja. Želimo izraditi sustav koji će biti djelotvoran. Kosovskom će pučanstvu biti dosta teško naučiti se graditi demokratsko društvo u takvim uvjetima. - Jesu li zemlje kontaktne skupine jedinstvene glede uloge NATO-a u provedbi sporazuma? = Zemlje kontaktne skupine jedinstvene su u potpori traženju mira na Kosovu. Stanje na Kosovu slično prosuđuju u Washingtonu, Moskvi i u europskim prijestolnicama. Postoji razlika između Rusije i ostalih zemalja kontaktne skupine kada je riječ o načinima provedbe političkog rješenja. No iskustvo iz Bosne pokazalo je da se te razlike mogu prevladati. - Može li se definicija međunarodnih snaga promijeniti u smislu koji bi više odgovarao Rusima i Srbima? = Međunarodne će se snage temeljiti na vodstvu i okosnici NATO-a, ali će biti otvorene i za nečlanice NATO-a i zemlje Partnerstva za mir. Rusko će sudjelovanje biti dobrodošlo. Srbijanske vlasti moraju shvatiti da je prisutnost međunarodnih snaga na Kosovu u njihovu interesu. Za Jugoslaviju će to biti najotmjeniji način da se riješi Oslobodilačke vojske Kosova. Jugoslavenska se vojska pokazala nesposobnom da uspostavi mir na Kosovu. Naprotiv, što se više sukob razvijao, ljudi su se više uključivali u oružanu borbu. Da bi se mogao uspostaviti mir i blagostanje, Kosovo se mora razoružati." SRBIJA POLITIKA 22. II. 1999. Dva mjerila za nekadašnje ustaše i partizane "Među temama sve zažarenijeg sukoba između vlasti i oporbe u Hrvatskoj zapaženo mjesto pripada i nedoumicama oko odnosa prema 'endehazijskoj' i partizanskoj prošlosti.(...) O tome svjedoči i najnoviji primjer odnosa prema dvoje građana sličnog poodmaklog doba - nekadašnjoj ustašici Nadi Šakić i partizanu Vasiliju Kovaču.(...) Tako će na kraju ispasti da je Nada Šakić došla u Hrvatsku da bi u stvari bila zbrinuta i besplatno liječena, a ne da odgovara za svoje postupke kao čuvarica ženskog logora i dječje 'tvornice smrti' u Staroj Gradiški.(..) (Kovač) je 1995. godine podnio tužbu protiv RH zahtijevajući materijalnu odštetu za pretrpljene ozljede i maltretiranje, ali odgovor ni do danas nije dobio. Kao da se ništa nije dogodilo, iako su o ovoj mučiteljskoj praksi znala i najviša državna tijela, o čemu svjedoči i nalog vlade da se pusti na slobodu." VEČERNJE NOVOSTI 22. II. 1999. Optužnica bez genocida "Dinku Šakiću unaprijed je otpisan najveći dio žrtava ustaškog logora smrti u Jasenovcu.(...) U optužnici, sročenoj na 34 gusto otipkane stranice, očito pod utjecajem sadašnjega predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, ukupan ustaški grijeh u ubijenim zatočenicima logora Jasenovac sveden je na ispod 50.000 likvidiranih žrtava.(...) Propuštanjem da optuži okrivljenog za genocid, jer su u Jasenovcu logoraši ubijani upravo zato što su bili pripadnici određenih nacionalnih ili vjerskih skupina, tužitelj je odabrao daleko teži put da dokaže Šakićevu krivnju(...)" Već traže 0:3 "Jučerašnji 'Jutarnji list' donio je komentar o predstojećoj utakmici između Jugoslavije i Hrvatske, u kvalifikacijama za nogometno prvenstvo Europe u kome nagovještava pobjedu Blaževićevih pulena ali - za zelenim stolom. Naime, prijetnje NATO saveza Jugoslaviji, list koristi za lobiranje da se plavi pobijede za zelenim stolom, odnosno da se utakmica između Jugoslavije i Hrvatske koja je predviđena za 27. ožujka uopće ne igra, nego da se administrativno Hrvatskoj upišu beogradski bodovi. Istini za volju, Hrvati su navikli da se u ratovima, iako uvijek na krivoj strani, naknadno pridruže pobjednicima. Sada se smješkaju džabe bodovima iz Beograda, iako je jasno da bi utakmica, u krajnjem slučaju, mogla eventualno da se odgodi, ili da se igra na neutralnom terenu(...)" ARGUMENT 22. II. 1999. Albancima policija i velika autonomija Snage UN umjesto NATO U uredničkom tekstu list piše: (...)"Prema nekim našim izvorima, Albanci su pristali priznati suverenost SR Jugoslavije, ali ne i suverenost Srbije, odnosno, prihvatili su u načelu mogućnost primjene nekih saveznih zakona na prostoru Kosova i Metohije, inzistirajući da se u Sporazumu Kosmet tretira kao zasebna cjelina s autonomnim pravnim, sudskim i policijskim sustavom. Navodno je srpska strana prihvatila takvu mogućnost, odnosno da se na Kosovu i Metohiji administracija, lokalna vlast i policija uspostave na paritetnom principu. U praksi to znači da će policija prijeći pod kontrolu Albanaca, ali je nejasno gdje se završava nadležnost nad policijskim snagama, hoće li te oružane snage imati 'vrhovno zapovjedništvo' u Beogradu ili Prištini. (...)Ako se uzme slobodno predviđanje u Rambouilletu bi najvjerojatnije moglo doći do sljedećeg rješenja: Albanci dobivaju do sada u svijetu neviđen stupanj autonomije za neku manjinu, NATO ne dolazi na Kosovo, ali će provedbu plana nadgledati snage pod trojnim zapovjedništvom: UN-a, OESS-a i NATO časnika. Takav razvoj događaja, dakle, isključuje zračne napade na Srbiju." RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 20. II. 1999. Rusija i SAD borit će se s nuklearnim terorizmom "Unatoč brojnim nesuglasicama u svezi s međunarodnim problemima, Rusija i SAD nastavljaju razvijati suradnju na područjima na kojima se njihova stajališta načelno podudaraju. Jučer je, nakon dvodnevnih pregovora ruskih i američkih stručnjaka, donesena odluka da se sklopi sporazum o suradnji između dviju zemalja u slučaju terorističkih napada u kojima bi se rabilo nuklearno oružje. O tome govori zajednička izjava nakon susreta izaslanstava, predvođenih direktorom pravnog odsjeka ministarstva vanjskih poslova RF Leonidom Skotnikovom i koordinatorom američkog ministarstva vanjskih poslova za borbu s terorizmom Michaelom Schichanom. Ističe se također da će Moskva i Washington, zajedno s ostalim članovima 'velike osmorke', nastojati da se ove godine donese ugovor o borbi protiv međunarodnog terorizma. Taj problem zabrinjava obje strane zbog opasnosti od širenja nuklearnog oružja i mogućnosti da ono dospije u ruke nedobronamjernih država i organizacija. SAD se vjerojatno najviše plaše za zemlje kao što je Iran i Sjeverna Koreja. Washington k tome stalno kori Moskvu zbog suradnje s Teheranom na nuklearnom polju, iako svi rusko-iranski ugovori, među kojima i onaj o izgradnji atomske elektrocentrale u Busheru, odgovaraju međunarodnim sporazumima i normama MAGATE. Možda će jučerašnji dogovor donekle smanjiti zabrinutost SAD-a zbog rusko-iranske suradnje. Nije isključeno da će se o ovoj temi razgovarati i tijekom skorašnjeg posjeta zamjenika državnog tajnika Strobea Talbotta Moskvi. Američko će izaslanstvo predvođeno njime stići u Rusiju 21. veljače. Taj je susret bio dogovoren još prigodom razgovora ministara vanjskih poslova dviju zemalja Igora Ivanova i Madeleine Albright u Moskvi u siječnju ove godine. Tom je prigodom rečeno da će jedna od zadaća Talbottova posjeta biti rasprava o ugovoru o proturaketnoj obrani koji američka strana želi preispitati. Moskva pak misli da ga treba sačuvati u sadašnjem obliku kako se ne bi potkopavali strategijski temelji stabilnosti u svijetu", piše Dmitrij Gornostaev.