SL DELO-IGRE BEZ GRANICA-20. II.

SLOVENIJA DELO 20. II. 1999. Igre bez granica "Početkom ovoga stoljeća, 1907. godine, poznati je slovenski veleposjednik i socijaldemokrat, političar Henrik Tuma izdao sitnu broširanu knjižicu s naslovom 'Jugoslavenska ideja i Slovenci'. Knjižica unatoč tomu što je pisac s njom htio podići glas upozorenja protiv katastrofalno pogrešne politike, nije doživjela prijam kakav bi zaslužila - što se međutim kod nas često događa. Postala je poznata tek desetljeće kasnije, dakle poslije 1918. kad su se počeli gotovo do pojedinosti ostvarivati događaji koje je njihov pisac prerano najavio. Henrik Tuma je naime u toj knjižici oštro kritizirao unutarnju narodnosnu politiku austrijske vlade u Beču. Predbacio joj je da podupire osvajačke težnje takozvanih 'gospodskih' naroda u monarhiji - da služi Nijemcima, Mađarima i Talijanima - a ujedno, i baš zato, zapostavlja Slavene odnosno njihova nastojanja za kulturnom i političkom autonomijom i za međusobnim združivanjem. (...) Umjesto da središnja vlast u Beču podupire Slovence i Hrvate u njihovoj borbi protiv talijanskih apetita u Slovenskom primorju, u Istri i Dalmaciji, favorizira Talijane čija matična država, kraljevina Italija, nije ni skrivala namjere da postane neograničeni gospodar obiju jadranskih obala. Austrijska dvorska politika svojim suludim dodvoravanjem Talijanima, a osobito svojom nenaklonjenošću Slovencima i Hrvatima, doslovno otvara vrata budućim talijanskim osvajanjima za koja samo čeka povoljnu prigodu. Samo su Slovenci i Hrvati potencijalno sposobni braniti ugrožene krajeve, a time i državne granice carstva na toj strani svijeta. Politika s kojom se zapostavlja Slovence i Hrvate i na taj ih se način onesposobljava za djelotvornu obranu, ne može dobro svršiti ni za njezine tvorce na bečkom dvoru. (...) Ako kopamo dalje i pokušamo utvrditi je li neki među sada nastupajućim naslijedio i ranije opisanu kratkovidnu politiku carske bečke vlade, najviše toga bi se našlo u ponašanju još jednog doktora na vlasti - ne mislim ni na koga drugog nego na Franju Tuđmana. Svaka zdrava, a ponajprije pragmatična pamet, očekivala bi da će u Zagrebu prevladati interes za dobrim, prijateljskim odnosima sa Slovenijom, već s obzirom na to da svi putovi iz Hrvatske vode na zapad preko područja naše države. I u tom smjeru razmišljaju i vodeći ljudi hrvatske oporbe, ako možemo suditi po njihovim javnim izjavama u zadnje vrijeme. Kad bi dakle među našim susjedima prevladalo to raspoloženje, vjerojatno ne bi bilo teško dogovoriti se oko onih nekoliko kilometara istarske obale - smiješna sitnica u usporedbi s dobrih tisuću kilometara ostalog hrvatskog mora - koji su našoj državi potrebni za potpuno slobodan pristup međunarodnim vodama. No tu, na toj strani susjedstva, djeluje neki zao duh u sasma suprotnom smjeru od očekivanoga: djeluje ucjena s postavljanjem pred gotov čin, kako bi se pridobili i mali komadići teritorija. Uprizoruju se ribarski incidenti da bi se iznudila granica na moru s kojom Slovenija gubi vrijednost pomorske države. Na balkanski se način poseže za slovenskim vlasništvom i igra se slijepoga miša glede nuklearne elektrane Krško. Pokušava se izvući što se može veća korist iz gluposti naše strane po pitanjima Elana ili Ljubljanske banke. Iz toga se potonjega vidi kako je ekspanzionistički usmjerena politička strategija ili fronta sile i nasilja nedjeljiva - kako naša, zapadna strana samo u puno blažim oblicima doživljava ono što doživljava istočna strana te fronte, recimo u Hercegovini. Pozornom oku ipak ne mogu izmaći zanimljive pojedinosti koje bi mogle pokazati da se s duboko iracionalnom ohološću i nadutošću mnogih Hrvata obilno koristi i treća strana, i to baš ona koja je imala koristi od ranije opisane kratkovidne carske narodnosne politike. Te su zanimljive pojedinosti prikazane i u našem listu, i to u obliku odziva na osnivanje civilne inicijative u Istri. Ta se inicijativa dogodila prije nekoliko tjedana u Izoli, a namjena tog događaja razvidna je iz izjave naslovljene na predsjedništvo našeg državnog zbora i na slovensku javnost općenito: to je upozorenje na prilično čudno ponašanje slovenskih vladinih organa u stvarima u kojima se radi o protjecanju državne granice između Slovenije i Hrvatske u Istri. Dojam koji je nastao unatoč ponašanju povjerenstva za granice (takozvanog diplomatskog povjerenstva) je takav, kao da je iza kulisa već sve dogovoreno i da bi sada prosvjedi u javnosti samo mogli omesti provedbu već dogovorenoga. Bila je naime vrlo očita nervoza članova tog povjerenstva i njegova predsjednika na javnim raspravama o tom pitanju, a prozirno je bilo i njihovo izazivanje strahova od 'zaoštravanja odnosa s Hrvatskom'. Kao da nije očito koja strana u sporu zapravo zaoštrava te odnose. Još je najčudniji bio pismeni odgovor ministra unutarnjih poslova Bandelja na zahtjev naših ribara da slovenska policija bolje čuva slovensko more od hrvatskih školjkara: pobožni je ministar taj zahtjev odbio s poznatim argumentom da 'policija ne može biti posvuda'. Na izbijanje nezadovoljstva zbog takvog ponašanja - pokazalo se i na novoosnovanoj civilnoj inicijativi - odazvali su se zastupnici državnoga zbora koji se ubrajaju u talijansku narodnost, Batelli i Juri, te neka ženska aktivistica, i to s izjavom da osnivači civilne inicijative rade razdor. Baš značaj tih izjava iz novinskog izvješća nije bio razvidan, čitatelj nije saznao tko koga hoće zavaditi i na čiju štetu odnosno u čiju korist. Možda se pravo značenje tih izjava može razabrati iz neke druge zanimljive sitnice koja je došla na vidjelo u zadnje vrijeme. Radi se naime o izjavi predsjednika IDS-a Damira Kajina koji se pohvalio da je njegova istarska stranka tvrđa glede slovenskih zahtjeva u Istri nego sam Zagreb - on da je naime po njegovu mišljenju spreman Slovencima u stanovitoj mjeri izići u susret. Pozadinu tog na prvi pogled čudnog stajališta lakše ćemo objasniti ako ne zaboravimo da je pravi strategijski cilj istarske stranke nedpodijeljena istarska regija kao dar zahvale na oltar europskog regionalizma. Isto tako ne smijemo zaboraviti da se naši manjinski Talijani jako zauzimaju za jedinstveno predstavništvo svoje manjine, bez obzira na novonastale državne granice, sa sjedištem u Rijeci. Slovensko- hrvatsku granicu u Istri, ma kako ona tekla, najradije ne bi priznali. Taj prijezir prema raspoznatljivosti nacionalne države jako podsjeća na Kardeljevu poznatu filozofiju po kojoj u socijalizmu ne će više biti potrebne nikakve granice i po kojoj su postojeće narodnosne i državne granice važne samo kao sredstvo u rukama klasne vlasti. To njegovo ukidanje nacionalizma - za uzor bi trebali poslužiti baš Slovenci - iskoristili su njemački nacionalisti u slovenskoj Koruškoj u Austriji, kao i hrvatski nacionalisti u Istri, kako bi dobili veći dio zone B. Tako je moguće da istarski autonomaši uz potporu manjinskih Talijana u Sloveniji i Hrvatskoj, u Zagrebu glume tvrdi hrvatski ekspanzionizam, a zapravo se pripremaju za vrijeme poslije Tuđmana kad će se neusporedivo lakše nego danas ostvariti san o nepodijeljenoj istarskoj regiji, odnosno san o uključivanju te regije u utjecajno područje velikog susjedstva. Nije potrebna ne znam kakva vidovitost da bi se znalo iz koje pozadine se vuku sve te niti. Ako dakle misleći na sve te otežavajuće silnice gledamo današnji položaj, dovoljan je pogled na zemljovid da nam se pokaže zašto je baš koparski koridor onaj komad područja kojega protagonisti ranije spomenutih silnica osjećaju kao zapreku. Zatvaranje slobodnog pristupa Sloveniji u međunarodne vode ne znači ništa manje nego postupno ukidanje značenja toga koridora odnosno njegove funkcije za Sloveniju - a to je put u njegovo gašenje ili put u ulogu depandanse. Iole dalekovidna hrvatska politika morala bi baš u podupiranju i jačanju (širenju) koparskoga koridora odnosno slovenske Istre vidjeti i korist za sebe, za obranu svojih pozicija u Istri.(...) Hoćemo li se dakle opet preseliti iz socijalizma bez granica na globalizam bez granica - i opet služiti kao uzor kako nerazumni uvijek plaćaju, čak i teritorijima?" - piše među ostalim Viktor Blažič.