IT MANIFESTO 16. II.- RAMBOUILLET

ITALIJA IL MANIFESTO 16. II. 1999. Europski buffet, bombe SAD-a "Rambouillet, ili kada Europa završi u gaćama. I nije baš lijepa na pogled. Super-Holbrooke, američki posrednik tisuću i jedne krize, upozorio, zadirkujući, svakoga tko bi se osim SAD-a htio upustiti u pustolovinu drugih Daytona. Prisiliti bivše Jugoslavene na mir, poput onog u Bosni, 'akrobatska je točka na trapezu bez zaštitne mreže. Mnogo posla prethodi konačnom saltu. Mjesto pregovora mora biti brižno odabrano. Ciljevi jasno određeni. Samo jedna zemlja, domaćin, treba čvrsto voditi pregovore. No jako mnogo riskira jer je u igri njezin prestiž. No kada se prikupe uvjeti, jedan Dayton može proizvesti spektakularne rezultate'. U Rambouilletu, u traženju rješanja rata na Kosovu, Europa je na kocku stavila svoj obraz, i nije to mogla izbjeći, no nakon tjedan dana pregovora spektakl je napravila samo prvakinja Madeline Albright, državna tajnica SAD-a, a svi ostali, počevši od 'supredsjedatelja' konferencije, britanskog ministra vanjskih poslova Cooka i francuskog Vedrinea, svedeni su na ulogu statista. Jedina europska 'izvjesnost' u dvorcu Rambouillet, koja je združivala srpsko i albansko izaslanstvo bila je to da je buffet izvrstan. No da bi se došlo do pravog jela, političkog plana za budućnost Kosova, bilo je potrebno da na dvorac sleti Albrightova. Albanci, koji nisu nikad tajili da se uzdaju samo u SAD i zrakoplove NATO-a, izmotavali su se tjedan dana prije no što su pruhvatili izravan razgovor sa Srbima. A odlučili su to tek kada je na čelo stola sjela Ona. Snaga SAD-a, sveznanje Albrightove, koja natuca i jezik neprijatelja. I na srpskom izdaje ultimatum Srbinu Milutinoviću: ili pojedi rambouilletsku juhu ili ćemo od Jugoslavije napraviti kosane odreske. Da, jer farsa europskih pregovora riskira da se za par dana pretvori u novu balkansku tragediju u režiji SAD-a: NATO-ovo bombardiranje Srbije. Po najboljoj hipotezi, koju je jučer Beograd odbio, nakon potpisivanja autonomije Kosova, Srbija bi trebala prihvatiti 'snage za jamčenje' NATO-a, koji će tako moći zagrijati mišiće za svoju sljedeću ulogu 'graditelja mira' u republikama bivšeg SSSR-a. I tu su europske prijestolnice ustreptale, istine radi, Rim malo manje. Mi ćemo dati većinu ljudstva, kazale su. Zapovjedništvo će biti povjereno Velikoj Britaniji. Zamislite, četiri tisuće američkih marinaca, prisiljenih slušati jednoga britanskoga generala. Dobar posao! Troškovi i rizici neke operacije konačno su posve europski, dok ključevi za deblokiranje svih kriza ostaju za Clintovim pojasom. Ne, odgovara europska diplomacija, snage NATO-a bit će oružani dio misije OESS-a, koji će imati zadaću spriječiti bilo kakav novi sukob na Kosovu. Premise nisu ohrabrujuće. Do sada je na tom području OESS predstavljao, za promjenu, jedan Amerikanac, onaj William Walker toliko revan u prijavljivanju pokolja nad Albancima na Kosovu, koliko je bio povučen, u svojstvu veleposlanika, pred pokoljima eskadrona smrti u Salvadoru prije desetak godina. Glede Rambouilleta već padaju oklade. Hoće li posrednici uspjeti iščupati mir za manje od šest dana? Loše postavljeno pitanje. Sreća u pregovorima ne igra ulogu. Važna je samo volja Amerike, koja je jedina sposobna odmjeriti prijetnje i ustupke kako bi Beograd navela na potpisivanje sporazuma, ili ga primorati na jedan 'ne' koji nosi bombe. Povlačeći sa sobom Europu koja mrmlja o protagonizmu unutar 'NATO-a dvije tisućite'.", piše Roberto Landucci.