ŠV NZZ-NJ. CILJEVI I POPUŠTANJA-13. II.

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 13. II. 1999. Poslije glasnih Schroederovih tonova realniji ciljevi "Njemačka je europska politika poslije promjene vlasti u Bonnu doživjela kratko ali snažno razdoblje drskosti. Savezni kancelar Schroeder galamio je da više nije prihvatljivo da polovica 'spiskanog' novca za Bruxelles dolazi iz Njemačke. Osim toga je pobudio dojam da proširenje EU-a na istok želi odgoditi na dulji rok. U međuvremenu opet vladaju realniji pogledi. U vladinim krugovima u raspravi o predstojećim reformama EU-a i smanjenju njemačkih neto doprinosa upozoravaju na jednu drugu kancelarovu riječ. Schroeder je već pri austrijskoj predaji predsjedanja Vijećem Europe Njemačkoj izjavio da Bonn ne očekuje zgoditak na lutriji. Ministarstvo financija još je opreznije. U raspravi o doprinosu ne čuva se samo spominjanja konkretnog iznosa nego rabi zamršenu formulu da bi na vremenskoj koordinati trebalo utvrditi spremnost preostalih zemalja članica za pravednije rješenje za Njemačku. Tu se već može uočiti puno manevarskog prostora za kompromise. Prema tomu se prave uvjerenima da će pregovori o Agendi 2000 na berlinskom posebnom sastanku na vrhu potkraj ožujka biti zaključeni i da će teret Njemačke u doprinosima biti smanjen. Da bi postigli taj cilj, teže paketu rješenja od sedam elemenata. Dok povjerenstvo u svojem srednjoročnom planu računa na znatan porast izdataka EU-a, Bonn glede troškova računa na realnu stalnost do 2006. godine i vjeruje da će za taj zahtjev među većinom država partnera naići na suglasnost. I crveno-zelena koalicija poseže za modelom bivšeg ministra financija Waigela kako bi ograničila njemački neto saldo. Prijedlog po kojemu prihodi EU-a neće više biti usmjereni na porez na dodanu vrijednost zemalja članica nego na njihov društveni proizvod, pogodila bi ponajprije Italiju s njezinom tradicijom izbjegavanja poreza. Južne zemlje i Irska trebale bi nadalje prihvatiti smanjivanje u kohezijskom fondu. On je bio ustrojen kako bi se smanjila imovna razlika između tih država i ostalih članica EU-a. U međuvremenu te zemlje, osim Grčke, sudjeluju u monetarnoj uniji. Isto tako je otpao razlog za popust u doprinosu odobren za London 1984., jer se nekada nerazmjerno opterećenje odavno pretvorilo u suprotno. Uštede bi bile moguće izmjenama u praksi subvencioniranja strukturnih fondova, no ponajprije reformom agrarnog sektora koji guta oko polovice proračuna EU-a. To je trn u oku ponajprije Parizu, jer su francuski seljaci bili glavni korisnici dosadašnje politike. S druge se strane i stara bonnska koalicija, s obzirom na svoju seljačku klijentelu, protivila novom poretku agrarnog tržišta. Crveno-zeleni su odustali od te blokade i čini se da su voljni njemačkim seljacima natovariti nove žrtve. Nabrajanje jasno pokazuje da je takav paket od svih zemalja zahtijevao ustupke. U raspravi je sada u prvom planu uglavnom smanjivanje pomoći sredozemnim zemljama, no paket rješenja značio bi veće izdatke ponajprije za Francusku, Italiju i Veliku Britaniju. Rim i London, osim toga, pridonose proračunu EU-a očito manje nego što bi bilo u skladu s društvenim bruto proizvodom zajednice. Većina je članica u međuvremenu postala svjesna nerazmjernog opterećenja platiša Njemačke, Nizozemske, Švedske i Austrije, ali se ustrajno bore protiv jedne ili dviju mjera iz paketa, koje ih osobito pogađaju. Okolnost da bi svi trebali biti na šteti, po uvjerenju Bonna je od koristi, jer tada ni jedna vlada u vlastitoj javnosti ne bi bila glavni gubitnik. To vrijedi i za Bonn. Jer njemački popust neće opravdati velika očekivanja koja je Schroeder probudio svojom populističkom retorikom. Predsjednik CSU-a i bavarski premijer Stiober to već pokušava iskoristiti time što zahtijeva godišnje smanjenje za Njemačku u visini od 14 milijarda maraka. Žalosno poglavlje bile su izjave SPD-a o politici prema srednjoeuropskim državama. Ministar vanjskih poslova Fischer u raznim je prigodama tražio protuporez i naglašavao da i crveno- zelena koalicija teži brzom proširenju EU-a na istok. Da bi se popravio dojam kako će proširenje biti odgođeno na sveto nigdarjevo, rečeno je da bi konkretni datumi pristupa trebali biti utvrđeni do kraja 1999. ili početka 2000. Nakon što su Chirac i Kohl naveli 'vizionarski datum pristupa oko 2000. godine', sada se teži realnijem roku, a on bi za prvi val novih članica mogao biti od 2004. do 2006. U svakom je slučaju jasno da je do tog procesa više stalo ministarstvu vanjskih poslova nego kancelarovu uredu, gdje se ponose svojim trijeznim pragmatizmom. U tim uvjetima povijesni argument da je vrijeme da se svrši što je započeto 1989. i da se dioba kontinenta konačno ukine, nema pravog odjeka. Bolje se čuju razmišljanja da članstvo u EU stabilizira neku regiju koja je labilnija nego što izgleda. Ako se ekstremni slučaj Jugoslavije ostavi po strani, primjeri poput Bjelorusije ili Slovačke pod Mečiarom pokazuju da demokracija i tržišno gospodarstvo istočno od Odre i Nise nisu samorazumljivi, nego im treba velika potpora pojedinačnih programa EU-a. To se uviđa i u Bonnu, no još se ne primjećuje prava spremnost da se aktivnom njemačkom vodećom ulogom u tom pitanju unaprjeđuje integracija, što je dobra stara vlada činila. Propast berlinskog posebnog sastanka na vrhu, a time i propast reformskih mjera obuhvaćenih Agendom 2000 nije isključena, ali se drži nevjerojatnom. Okolnost da EU inače potkraj 1999. ne bi imala valjani financijski ustroj, a osim toga bi start eura opteretila pravim fijaskom, u Bonnu drže korisnim sredstvom pritiska. Dopuštaju da su sva važna financijska pitanja još neriješena i da će put do uspjeha biti popločan i njemačkim ustupcima" - piše novinar lista eg.