IT AVVENIRE 10. II.- CRKVA U TAL. DRŽAVI

ITALIJA AVVENIRE 10. II. 1999. Ona nije samo 'vjera građana' "Nazočnost Crkve jedna je od činjenica koja političku i društvenu panoramu naše zemlje čini izvornom. Talijanski model odnosa između katoličanstva, društva i institucija drukčiji je od onog u ostalim europskim državama. Tijekom pola stoljeća povijesti republike činilo se da je Demokršćanska stranka (DC) najveći element talijanske izvornosti, uz prisutnost Papinstva. No s krajem jedinstvene katoličke stranke, ta se izvornost u odnosu na druge europske zemlje, gdje kršćanska stranka i dalje nastavlja svoje djelovanje, povećala. S druge strane, Italija i dalje ostaje drukčija od laičke Francuske, koja također poznaje preporađanje katoličanstva. Daljnji element izvornosti je to da sekularizacija, premda duboka u našoj zemlji, nije dovela do gubitka važnosti Crkve u javnom životu. Broj praktičnih vjernika se smanjio, ali se na Crkvu i dalje kolektivno poziva.(...) U početku, kao što je primjetio Arturo Carlo Jemolo, moglo se govoriti o jednoj gotovo vjerskoj državi (premda je institucionalno bila laička) i jednoj katoličkoj naciji. Crkva je bila vjera nacije, pa i uz prisutnost velike komunističke zajednice. Potom je, šezdesetih godina, rastuća laička i marksistička kultura, promjene običaja, sekularizacija, uklonila tu sliku. Ostala je, međutim, Demokršćanska stranka, s jednim političkim stališom koji je zapravo posredovao između Crkve i zemlje.(...) Nakon polovice šezdesetih godina, nakon Vatikana II, raste Talijanska biskupska konferencija (CEI), institucija koja je do tada nedostajala u Italiji, za razliku od svih ostalih europskih država. Talijanski biskupi preuzeli su kolektivnu odgovornost za zemlju kao 'upravljačka klasa'. No od poslijeratnog razdoblja postojala je jedna druga katolička upravljačka klasa, ona demokršćanska. CEI nastoji prije svega raditi na obnovi misije Crkve u zemlji koja se od 'katoličke nacije', u poslijeratnom razdoblju, pretvorila u sekularizirano društvo. Počinje povijest koja sve više, glede talijanskih zbivanja, u prvi plan dovodi CEI i neke biskupe, posebice u posljednjem desetljeću. U 1978., u tragičnoj godini zbog ubojstva Alda Mora i nestabilnosti zemlje, jasno se vidjela želja Crkve da svojim autoritetom (a ne samo putem DC-a) izravno podupre nacionalne institucije.(...) Ivan Pavao II, koji je nekoliko mjeseci nakon toga postao Papa, izvan je povijesti talijanskog katoličanstva, no nastavlja potporu nacionalnih institucija, intervenirajući u kriznim trenucima, i, ponajviše posljednjih godina, ustrajavajući na jedinstvu Talijana. Postoji jedna građanska funkcija (koju nije kodificirala ni država ni Crkva) koju Papinstvo obnaša u talijanskim događanjima (...). To je crta izvornosti talijanskog slučaja, mimo vjerskoga života. Jedan oblik građanske religije?(...) Nestanak DC-a, kojega su talijanski katolici voljeli ili mrzili, no koji je uvijek bio važan, otvorio je prazninu. CEI ostaje jedina katolička 'upravljačka klasa' u Italiji. Katolici u politici se fragmentiraju, ne samo kao dijaspora, već i u uobličavanju stranaka i lista, uz stalnu potrebu da se ponovno uobliče, pa i u opreci s katoličkim izvornikom (pošto je jedno od ključnih aspekata DC-a bilo katoličko jedinstvo u politici). Marksistička kultura je prošla dobro poznate muke.(...) Čini se da je, gotovo jedino, katolička Crkva, kao što je napomenuo Remo Bodei u subotnjem izdanju lista Corriere della Sera, preuzela zastupanje siromašnih što su joj nekada bile osporile komunističke stranke. Unatoč tomu što neke njezine tužbe ne dijeli i većina, većini danas ne smeta, štoviše, čini joj zadovoljstvo, slušati Crkvu i njezine predstavnike(...)", piše Andrea Riccardi.