IT CORRIERE 8.II.- CRKVA-ITALIJA I SAD

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 8. II. 1999. Crkva, ljevica i uporaba oružja "Dok u Rambouilletu Europa svim silama pokušava riješiti kosovsku krizu, Italija je, kako je potvrdio predsjednik vlade, spremna, ako se to na žalost pokaže nužnim, obaviti svoj dio posla, šaljući svoje vojnike na teren u vojnoj misiji NATO-a. U roku od dva mjeseca prešli smo put od protivljenja Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji glede bombardiranja Iraka, do prihvaćanja slanja, ako tako mora biti, vojnika u bivšu Jugoslaviju, zajedno s Amerikancima i drugim Europljanima. Opreka je previše uočljiva da ne bi tražila dodatno razmatranje. Naravno, razlika u ponašanju je objašnjiva mnogim čimbenicima, u prvom redu većom talijanskom izloženošću kosovskoj krizi no onoj iračkoj. Teško je, međutim, ne pomisliti da među tim čimbenicima nije i drukčiji odnos Crkve i Pape. Ponavlja se ono što smo vidjeli na djelu u prvoj polovici devedesetih godina. U Zaljevskom ratu 1991. Papa se očitovao protiv zapadne koalicije. U Italiji je to pridonijelo pokretanju pacifističkog i protuzapadnjačkog vala. Činilo se da je 30 posto Talijana (po tadašnjim ispitivanjima javnog mišljenja), pod utjecajem Crkve, no i tadašnje talijanske komunističke partije, smatralo da upotrebu vojne sile treba osuditi bez ograda, u Iraku kao i drugdje. Budući da imam dobro pamćenje, dobro se sjećam koliko je učenih (i manje učenih) gluposti izrečeno prigodom tog rata, od intelektualaca, političara i tako dalje, glede nužnosti isključivanja upotrebe oružja u bilo kojoj prigodi, glede nemogućnosti vođenja 'pravednog rata', i tako dalje. Potom je, međutim, nakon kratkog vremena, eksplodirao bosanski rat i Papa je (kojega su u doba Zaljevskog rata neki olako zamijenili za predstavnika 'apsolutnog' pacifizma) išibao Zapad i Europu koji su oklijevali oružano intervenirati kako bi zaustavili srpsku agresiju protiv muslimana. Pokazujući da se Crkva uopće ne protivi uporabi sile u svim slučajevima. Naprosto, radi zbira interesa i ocjena, vezanih i uz različiti položaj Crkve na Bliskom i Srednjem istoku i na Balkanu, ona je u Bosni htjela ono što nije htjela u Iraku. Povijest se danas ponavlja: Crkva se još jednom protivi uporabi sile protiv Iraka (bez obzira na to što radi Sadam Husein), no sklona je, ako je nužno, uporabi sile na Kosovu. Legitimnost uporabe sile po sebi, takozvano 'odbacivanje nasilja i rata', argumenti koji toliko oduševljavaju pacifiste, nemaju nikakve veze. Crkva je sklona ili protivna vojnoj sili prema vrjednovanju koje daje različitim situacijama i interesima, institucionalnim, pastoralnim i tako dalje, a koje ima u igri u tim situacijama. Sve je legitimno, sve savršeno. Problem zapravo i nije Crkva, koja ima sveto nedodirljivo pravo zauzeti stajalište kakvo hoće. Problem je talijanska država, i njezina upravljačka klasa, koji se njišu, čak i u razdoblju od nekoliko tjedana, između dviju krajnosti, od najsmušenijeg pacifizma do intervencionističke ratničke krutosti, pa i zbog stajališta koje, od prilike do prilike, zauzima rimska Crkva u raznim krizama. Mislim da će i katolici priznati da je Crkva jedna stvar a država druga, i da ne treba miješati interese jedne s interesima druge. No ta zbrka postoji u Italiji i, da ostanemo samo na slučaju međunarodne politike, talijansko ponašanje u četiri spomenute krize (Irak '91. i Irak '98-'99., Bosna, Kosovo) to dokazuje. Činjenica da je značaj Crkve pri odlukama talijanske države toliko snažan u fazi u kojoj sekularizacija, ili, ako se tako hoće, dekristijanizacija društva dosiže najviše točke, mogla bi biti neobičan paradoks. No to je objašnjivo s dva argumenta. Prvi se tiče tradicionalne slabosti talijanske države, slabosti koja se stalno nemilosrdno ogoljuje u određenim međunarodnim krizama (pogledati, primjerice, slučaj Ocalan) ili pred pojavama kao što je ilegalno useljavanje, s kojima se Italija teško uspijeva nositi jer se ne može okupiti oko zajedničke ideje 'nacionalnog interesa'. Drugi se odnosi na ono što bih nazvao 'kompleksima' talijanske ljevice koja se, radi svoje sadašnje kulturalne krhkosti, lako dade navesti da u krizama traži izvan sebe, u vanjskim referencama, moralne i duhovne razloge svoga djelovanja. Odijeljena od Crkve u pitanjima obitelji i građanskih prava (prekid trudnoće, oplodnja) ljevica, međutim, instinktivno iskazuje sklonost s njome se složiti, i priznati joj prešutno neku vrstu moralnog vodstva, u međunarodnim krizama. Uz toliko veći entuzijazam kada, s obzirom na suprotstavljenja stajališta Crkve i Sjedinjenih Država, talijanska ljevica, svrstavajući se uz Crkvu, može iživiti svoj (potisnuti ali ne i potpuno iskorijenjeni) antiamerikanizam. Sve to nije dobar znak za Italiju i dovodi u sumnju njezinu buduću sposobnost da se nekakvom dosljednošću suočava s međunarodnim krizama koje će doći. Utoliko više što je, u fazi u kojoj se naglašavaju suprotnosti i sukob između Papinstva i vodeće zemlje Zapada, Sjedinjenih Država, baš Italija ta koja riskira da završi poput zemljane zdjele koja se našla između željeznih zdjela. Očito je, kao što je potvrdio i Papin put u SAD, da je neka vrsta rukavice izazova konačno i bačena, da je već nastupila borba za duhovnu hegemoniju, sa svim političkim odrazima takvog slučaja, između Papinstva i jedine supersile, između Pape i Cara, između središta kršćanstva i središta liberalnog kapitalizma, između velike sile koja nema 'divizije' i one koja ih posjeduje, između vodstva katoličkog svijeta i najveće protestantske demokracije. Možda će, prema najružičastijem scenariju, Europa sutra obavljati potrebnu ulogu posrednika između duhovne sile (čije se težište, kako napreduje dekristijanizacija Europe, polako premješta prema područjima izvan zapadnog svijeta) i svjetovne sile, i na taj način spriječiti da mi jadni Talijani iziđemo smrskani iz tog suprotstavljanja. Možda ćemo, prema najmračnijem scenariju, u opasnost dovesti sigurnost i saveze, nagnani da se pokorimo, a posljednja iračka kriza je na to opomenula, pred politikom koja bi htjela u potpunosti na UN (u vlasti neke sutrašnje Rusije, možda s komunistima na vlasti, i totalitarne Kine) prebaciti važne odluke koje se tiču i interesa Zapada. Onome tko misli da bi zapadna zajednica, a Italija više od svih, mogli platiti uistinu visoke cijene zbog produljenog sukoba između Crkve i carstva ne ostaje ništa drugo nego da kaže: Spasi nas, Bože", piše Angelo Panebianco.