US NYT 24. I. NOVI POREDAK?

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 24. I. 1999. Izgubljeni obzor: svijet je očekivao mir, a dobio novu okrutnost "Širom svijeta gomilaju se krize, a kolaž novinskih naslova nije lijep", piše Barbara Crossette. "Na Kosovu dojenčad umire od hladnoće u brdima kamo su majke pobjegle da spase živote. U Sijera Leone, luđaci koji se predstavljaju kao pobunjenička vojska režu ruke tinejdžera i zatvaraju obitelji u njihove domove da bi ih spalili. Angolci skidaju zrakoplove koji nose pomoć. Prkosni Sadam Husein gleda kako UN nemoćno luta bez politike. Haiti se vraća kaosu. A glavnu sutkinju međunarodnoga suda zaustavljaju na srpskoj granici kad pokušava istražiti zločine protiv čovječnosti na Kosovu. Tko je tu odgovoran? U posljednjim godinama stoljeća nigdje se ne može vidjeti noviji, razboritiji svjetski poredak, samouvjereno anticipiran kad se prije deset godina slomio komunizam. Međunarodne organizacije, od UN-a i NATO-a do zapadnoafričkih mirovnih organizacija, čine se nemoćnima. A rijeka važnih ljudi postaje ponizna pred diktatorima - Sadamom, pukovnikom Moamarom Gadafijem, Slobodanom Miloševićem, Hun Senom - i moli za mrvicu dobra vladanja. Točno, okrutnost je u posljednjem desetljeću vodila nekoj kreativnoj diplomaciji, počev od 1991. stvaranjem sustava za inspekciju oružja radi mirnog razoružavanja Iraka. No taj je sustav sad odbačen, zajedno s mnoštvom drugih zamisli. Sjećate se 'humanitarne intervencije' u Somaliji? 'Zaklona' u Bosni? Sa stajališta UN-a, Sjedinjene Države, koje nikad nisu bile veliki ljubitelj zajedničke međunarodne akcije, čini se, još više uzmiču od aktivne uloge u stvaranju strategije suradnje (za razliku od unilateralne akcije), upravo u trenutku kad je dosljedno vodstvo Washingtona najpotrebnije. Otrcana je fraza u UN-u da, unatoč mnogim kritičarima Sjedinjenih Država, postoji i ovisnost o Washingtonu u rješavanju problema, smišljanju svježih zamisli u doba kad su stare ideologije, uvjerenja i pravila izazvani. 'Mislim da se u Washington uvukao jedan stupanj intelektualne i diplomatske lijenosti, sad kad Amerika više nije jedina preostala supersila već vrhovna sila', izjavio je David Malone, kanadski diplomat koji je nedavno postao predsjednik Međunarodne akademije za mir, neovisne organizacije koja surađuje s UN-om u proučavanju sukoba i načina njihova rješavanja. Poput mnogih znanstvenika koji su usredotočeni na američke odnose s UN-om, i nekoliko bivših ministra vanjskih poslova koji su nedavno govorili ispred Vijeća o inozemnim odnosima, Malone kaže da je Vijeće sigurnosti oslabilo zato što je dopustilo da se koalicija koja se 1991. suprotstavila Iraku 'raspadne na prilično nehajan način'. Vijeće je sad paralizirano u mnogim pitanjima, ne samo zbog toga već i zato što su zemlje poput Francuske i Rusije ponovno otkrile vlastite interese. Stručnjaci izravnije upiru na ono što drže washingtonskim neuspjehom da tijekom godina prisnije surađuje s Rusijom u smišljanju politike prema problematičnim mjestima u kojima Moskva ima utjecaja i iskustva - radi se ponajprije o Iraku i bivšoj Jugoslaviji. I Rusija je morala staviti na stranu vlastite zahtjeve za više UN-ova uključenja u zemljama bivšeg Sovjetskoga Saveza, dok je Washington bio zaokupljen Haitijem ili Kubom ili drugim pitanjima koja su Amerikancima važna. Malone je, međutim, rekao da politiku drugih zemalja također obilježavaju oprez i uzmicanje. 'U nedostatku spremnosti da se preuzmu određeni rizici, doživjet ćemo stanje u kojemu se sukobima dopušta da se pogoršaju te, zapravo, zagnjile do točke gdje ih je iznimno teško riješiti i tek će tada međunarodna zajednica biti spremna poduzeti snažnu akciju', izjavio je on. 'Mi smo se počeli snažno bojati prijetnje i uporabe sile, čak i u najplemenitijim slučajevima.' Problem je uvećan značajima boraca i povoda. Velik broj današnjih sukoba građanski su ratovi, a sto godina konvencija napisanih da se rat učini civiliziranim beskorisni su komadi papira u tim borbama. Mete su obični ljudi i topovsko gerilsko meso. Umire devet puta više civila nego boraca. Bitke se vode oko načela koja nisu očita, radi se samo o pohlepi i moći. (...) U tom ružnom novom poretku, divljaci djeluju nekažnjeno i svakodnevno dokazuju da se miran, čovječan svijet neće izgraditi programima o dobrom upravljanju. Sila ili vjerodostojna prijetnja silom mogu zatrebati. Čak je i UN-ov glavni tajnik Kofi Annan izjavio prošle veljače u Bagdadu da je diplomacija poduprta vojnom silom njegov recept uspjeha. Zvuči li to pomalo poput onog starog slogana iz hladnog rata - mir snagom? U godinama kabelske televizije i satelitskih vijesti, diktatori se međusobno prate i jedni od drugih uče taktike. 'Zovem to sindromom imitatora', izjavila je Margaret Ansteee, bivša posebna izaslanica glavnoga tajnika u Angoli početkom devedesetih. Rekla je da je 1992. kad je pobunjenički vođa Jonas Savimbi 'izabrao metke umjesto izbora' on promatrao vođu bosanskih Srba Radovana Karadžića kako 'nije kažnjen za ubojstvo, a da se UN nije kadar suprotstaviti Srbima'. 'Bila sam uvjerena', izjavila je ona, 'da je Savimbi to shvatio ovako: UN je tigar bez zubi.' Znati nešto o tome kako ili što diktatori misle, ili prepoznavati probleme dok nastaju, nije pomoglo da se nauči rješavati ili sprječavati probleme. A što katastrofe dulje traju, to je teži život ljudima koji ih pokušavaju zaustaviti. Mirotvorce i djelatnike za pomoć često kritiziraju da postaju dio problema kad neoprezno pružaju pomoć i katkad zaklon jednoj strani u građanskom ratu; pomoć hutuanskim izbjeglicama 1994. u tadašnjem Zairu samo je jedan primjer. 'U unutarnjim se sukobima često, ako ne i uvijek, pomaganje civilnom stanovništvu koje živi u području pod nadzorom protivničke strane gotovo automatski smatra pomaganjem neprijatelju', izjavio je Sergio Vieira de Mello, glavni podtajnik UN-a za pomoć. 'To je temeljna promjena u suvremenom ratovanju.' 'Što sukob dulje traje, to je humanitarnim agencijama i mirovnim operacijama teže očuvati nepristranost i sliku o svom nepristranom djelovanju', izjavio je on. 'Ne znam odgovor na taj problem, osim da se ne bi smjelo dopustii da sukobi traju tako dugo. ' (...) Novi svjetski poredak je okoliš bez ideologija, koje su, kako god pogrješne, možda barem davale simbole i oplemenjivale motive u prošlim sukobima. 'Danas su zamisli mnogo sitnije', izjavio je Arthur Helton, međunarodni odvjetnik koji vodi projekte doseljavanja u institutu Otvoreno društvo. 'Okolnosti su više pokretane koristoljubljem ili percepcijom koristoljublja.' Sukobi se, dodao je on, sada temelje na stvarima koje su 'regionalne, podregionalne, čak i klanovske - to je atomizacija društva.' Sitne zamisli. Veliki ego. Rat u Africi. Krvoproliće na Balkanu. Da ne spominjemo američki optimizam koji ne vidi probleme koji vire iza brda. Podsjeća li to jednako na početak dvadesetoga stoljeća kao što određuje njegov svršetak?"