NJ SZ-RAT NA KOSOVU-RJEŠENJA-22. I.

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 22. I. 1999. Rat na Kosovu "Poznati tijek: diktator određuje izgon šefa nadzorne misije. Dok NATO zvecka oružjem, posrednici jure u glavni grad vladara. To obećava kompromis, a za nekoliko mjeseci ponovit će se isti scenarij pravilnošću metronoma koji kucka. No ovoga se puta hulja ne zove Sadam nego Milošević - ne radi se o UNSCOM-u nego o promatračima OESS-a i njihovu šefu Williamu Walkeru, jer je bio toliko slobodan da Srbe okrivi za pokolj u Račaku. Čovjek mora van, kaže Beograd - jednako kao u iračkom slučaju Buttleri i Ritteri koji su svojim upornima istragama navalili na Bagdad. Sada se flote približavaju, borbeni zrakoplovi NATO-a su u povišenoj borbenoj spremnosti. No tu prestaju usporedbe. Dok dvojni savez Amerika - Engleska ne samo što prijeti silom nego je i primjenjuje, NATO se zapravo ne može odlučiti da i na Balkanu pusti s uzice pse rata. Za to ima dobar razlog: na Kosovu se još manje nego u Zaljevu može zamisliti poželjan politički scenarij - svakako ne po pristupačnoj cijeni. Na Kosovu je jasno samo humanitarno stanje - ono je strašno, vidi pokolj u Račku. No OVK, podzemnu vojsku Albanaca ne zanimaju politička rješenja. Ona želi konačnu pobjedu - neovisnost Kosova. Na tom putu OVK pozna samo jedan etapni cilj: toliko isprovocirati Srbe da NATO napadne i to nolens volens na strani gerile i njezinih krajnjih ciljeva. Stoga savez oklijeva, stoga ministar obrane Cohen kaže da će SAD sudjelovati samo ako NATO bude suglasan. No NATO se do sada još nikada nije usuglasio bez SAD-a. Stoga taj najmoćniji vojni savez svih vremena doduše reži, ali Milošević vrlo dobro zna da savez neće zbilja bolno udariti njegovu zemlju. Osim kršenja ruku i zveckanja oružjem postoji samo jedno rješenje: da NATO Miloševića izbombardira za pregovaračkim stolom i vjerodostojno zaprijeti OVK-u da će ga prepustiti njegovoj sudbini, znači srpskom bijesu, ako ne pokaže spremnost za pregovore. Tada će nastati Dayton II. A zatim, još važnije, više desetaka tisuća ljudi postrojbe NATO-a na Kosovu koji će OESS-ove promatrače uz zahvalu poslati kući. Ta postrojba mora imati mandat i za smirivanje OVK i Srba, te da silom svoje nazočnosti onemogući unutarnji rat. I to tijekom pet, deset ili čak dvadeset godina - vidi UN-ove postrojbe na Cipru ili u Libanonu. Ništa drugo neće uvjeriti ni Miloševića ni OVK. Stara bi se igra samo nastavila i u prednosti bi bio onaj koji ne mora svaki put iznova napinjati mišiće, nego je jednostavno već tu. Zove se Milošević" - piše Josef Joffe.