FR-LE FIGARO 21.1.FINKIELKRAUTOV ESEJ

FRANCUSKA LE FIGARO 21. I. 1999. Razdoblje drskosti O novom eseju Alaina Finkielkrauta, suvremenoga francuskog pisca i filozofa, pod nazivom 'Nezahvalnost, razgovor o našem vremenu', piše Alain-Gerard Slama: "Može li se istodobno biti za Hrvate i protiv čadora? Može li se tražiti pravo na korijene i biti protiv nacionalizma Mauricea Barresa? To se pitanje često postavljalo Alainu Finkielkrautu zadnjih godina kako bi od njega načinio građu za esej. Ovaj se esej (...) ne pojavljuje slučajno u obliku pitanja i odgovora. Također nije slučaj da Finkielkraut, više nego ikada, razvija unutarnji dijalog koji, iz knjige u knjigu, vodi s dobro poznatim nadahnjivačima: Kunderom, Mannahom Arendtom, Emmanuelom Levinasom, Hansom Jonasom, Istvanom Bibom. Tu se susrećemo s jednim od najvećih problema naše epohe bogate proturječjima, ali filozof dobro zna da ga neće moći riješiti tako da tumači kako je svijet pun proturječja. Njegov je odgovor da je svijet, naš svijet, pun nezahvalnosti i drskosti. Nezahvalnost građana naših naprednih demokracija prema njihovu kulturnom naslijeđu, kao da je svijet nastao kada su se oni rodili. Njihova drskost prema malim narodima koji, zbog svoje slabosti, znaju cijenu 'oporuke' - kako kaže Kundera - koju su im preci dali u naslijeđe. Sav je naš problem u tome, misli Finkielkraut. Ako vidimo proturječje između poštivanja hrvatskog naroda i neprihvaćanja integrizma koji se odlikuje upravo prijezirom drugog, znači da smo, zacijelo nakon Prvoga svjetskog rata, naučili da nikoga ne poštujemo. Prekrasna tema koju autor 'Poraza misli' obrađuje na pravoj razini, otmjeno, lijepim stilom, nadilazeći svoje koncepte koji ga ubrajaju među najistaknutije francuske moraliste. Mi ostali, suvremeni demokrati, primjećuje Finkielkraut, sanjamo samo o tome da budemo građani slobodni od svakog determinizma, savršeno samostalni, oslobođeni od nesavršenosti naslijeđa. Stoga od ovog potonjeg prepoznajemo samo mrak otkan od 'predrasuda, isključivosti i zločina'. Sadržaj naše izobrazbe pomeo je povijesnu i jezičnu baštinu, možda čak u obliku same ponovne kritičke procjene i spontanosti u tome da se 'bude svoj' ('be yourself'). (...) Joseph de Maistre govorio je da je upoznao Talijane, Nijemce, Engleze, čak i Perzijance, ali da nikada u životu nije upoznao apstraktnog Čovjeka, s velikim 'č', čovjeka koji je slobodan od svih veza, koji nije određen. Nažalost, takav čovjek danas postoji. 'Načinivši od izbjeglica svoj znak raspoznavanja, naše je doba čak smislilo kako će ih proizvesti u milijune primjeraka.' Neobičan građanin svijeta koji se, raskidajući sve veze, isključuje i više nije u stanju oduprijeti se jedinoj baštini koja preostaje, baštini gospodarskih dobara i glasila. To je proturječje obilježje totalitarnih režima koji su, unatoč tomu što su borbu protiv otuđenja putem tehnike proglasili svojim ciljem, potpuno predali čovjeka ovoj potonjoj rastapajući 'čovječanstvo u povijesnom napretku'. Rezultat nam je poznat: 'Sada se utvrđuje cijena huljenja i nepokornosti. Hvali se škandal. Dopušta se samo krivovjerje, podupiru se prevrati, oduševljava se samo za smutljivce, slave se samo 'uznemiravajuće' knjige.' Svi jednodušno pristaju na konformizam. Pogledajte, kaže nam Finkielkraut, u kakvu je slijepu ulicu zapala izraelska država zbog svoje drskosti, kada se udaljila od svoga poziva malog naroda, zbog obmane da je postala mjera svih stvari: čini se da ona može birati samo između potpune banalizacije tehnostrukture kojom vlada američki obrazac i vraćanja na nesnošljivost koja je sasvim strana njezinoj kulturi. Kada se ljudska sudbina zamišlja kao 'oslobodilačka borba živih protiv mrtvih', onda se stvara anomizam (...)"