11. I. RDW: 10 G.CRNOGORSKE 'JOGURT-REVOLUCIJE'

RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 11. I. 1999. Prije deset godina: "jogurt-revolucija" u Titogradu "Akcija je bila dobro pripremljena: tjednima je Slobodan Milošević kao šef Komunističke partije Srbije agitirao protiv crnogorskog vodstva. U jesen 1988. Miloševićeve su pristaše prvi put potaknule masovne prosvjede u glavnom gradu malene jugoslavenske republike. Demonstranti iz svih dijelova Srbije prevezeni su u Podgoricu - koja se tada još zvala Titograd - kako bi parolama 'Crna Gora je Srbija!' i 'Živio Milošević!' prisilili republičko vodstvo da dade ostavku. 11. siječnja 1989. konačno je kucnuo dugo iščekivani trenutak: pod pritiskom novih uličnih prosvjeda čitavo je crnogorsko vodstvo pod vodstvom bivšeg jugoslavenskog premijera Veselina Djuranovića dalo ostavku. Njihova su mjesta preuzeli mladi ljudi, koji svoj uspon zahvaljuju Miloševiću: Momir Bultović, koji je preuzeo predsjedničku dužnost, i Milo Đukanović, koji je imenovan premijerom. Miloševićeva taktika postupne eliminacije protivnika ponovno je urodila željenim plodom. U dvije autonomne srpske pokrajine partijska su vodstva već srušena i zamijenjena političarima, odanim Beogradu. I tamo su Miloševićeve pristaše prvo inscenirale neprekidne demonstracije i masovne prosvjede. Te prosvjedne akcije nazvane su 'antibirokratskim mitinzima' a trebale su signalizirati stanovništvu da napokon dolazi netko tko će razbiti okoštale strukture komunističke stranačke birokracije. Milošević je zapravo otkrio da jako lako može instrumentalizirati narodne mase za svoje hegemonističke ciljeve. Bilo je jednostavnije okupiti oko sebe nekoliko tisuća plaćenih pristaša na cesti nego pridobiti potporu tijela jugoslavenske federacije. Iako se nastup Beograda u Crnoj Gori u taktičkom smislu nije razlikovao od 'jogurt-revolucije' u Vojvodini i na Kosovu, prevrat u Podgorici obilježio je preokret: naime, Crna Gora nije bila sastavni dio Srbije. Prvi je puta srpski vođa Milošević posegnuo preko granice Srbije, dovodeći time u pitanje temelje jugoslavenskog federalizma. U drugim republikama bivše Jugoslavije zazvonila su zvona na uzbunu. Milošević se sada mogao osloniti na tri nova saveznika budući da po starom jugoslavenskom Ustavu pravo glasa u svim središnjim saveznim institucijama nije imala samo Crna Gora već i Vojvodina i Kosovo. Osim toga, političari u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Makedoniji odjednom su shvatili da bi i u njihovim republikama mogli zaprijetiti nemiri budu li se usprotivili zahtjevima srpskog vodstva. Nakon uspješnog prevrata u Crnoj Gori započelo je osjetno ubrzavanje procesa raspada bivše Jugoslavije. No, Crnogorci, koji su kulturno vrlo bliski Srbima, iako polažu velik važnost na vlastitu političku povijest, ostali su godinama vjernim sljedbenicima srpskog vodstva. Pod predsjednikom Momirom Bulatovićem vrijedila je Miloševićeva deviza da su Srbija i Crna Gora 'dva oka u jednoj glavi'. Otkada je Milo Đukanović prije dobrih godinu dana preoteo vlast svom nekadašnjem drugu Bulatoviću, situacija se promijenila. Đukanović, koji je kao premijer godinama zajedno s Bulatovićem dokazivao bezuvjetnu odanost Beogradu, glasi danas za jednog od najljućih Miloševićevih protivnika. I sigurno je povijesna ironija što je Đukanović preuzeo predsjedničku dužnost u Podgorici upravo 15. siječnja 1998., dakle gotovo točno devet godina nakon 'jogurt- revolucije' pod dirigentskom palicom Beograda. Doduše, za razliku od 1989., nemiri koje su ponovo inscenirali Bultovićevi pristaše i Beograd nisu postigli željeni učinak. Milošević je u Crnoj Gori na kraju ipak pretrpio poraz", zaključuje Bernd Johann.