NJ-FR-2. I. NATO

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 2. I. 1999. NATO - nastavak trakavice? "Na prvi pogled čini se grotesknim što se NATO opet bavi svojom atomskom strategijom i pritom zadržava pravo prve uporabe nuklearnog oružja. Na drugi pogled otvaraju se iznenađujuće spoznaje. Na vrhuncu hladnoga rata i atomske utrke u naoružanju neki su sigurnosni političari ili generali potiho prigovarali da je to s opcijom prve uporabe opća glupost, jer da se pritom obje njemačke države bombardiraju iz povijesti. Za umirenje onih koji dvoje, izmišljen je nezadrživi mehanizam eskalacija koji je Nijemce trebao uvjeriti da SAD poslije prve atomske eksplozije s istim rizikom jamči za sigurnost Europe. No svi su znali: za Njemačku bi 'mali' taktički atomski rat bio već konačni strategijski, dočim bi obje supersile još imale dovoljno političkog manevarskog prostora. To danas izgleda sasma drukčije. Opcija prve uporabe više nije usmjerena protiv vojno jakog saveznog sustava, a za Europljane više nije opasnost samoubojstva, nego je usmjerena protiv 'novih sigurnosnopolitičkih izazova'. Pod tim se može podrazumijevati puno toga, primjerice države koje proizvode ABC oružje za masovno uništenje ili ga možda upotrijebe. No 'prijetnja' može biti svatko tko dira u interese država NATO-a i njegove vodeće sile SAD-a. Za NATO otpada samozastrašivanje, sigurnost da je atomski naoružani protivnik i dalje sposoban za smrtonosni protuudar, da je dakle uporaba atomske bombe smrtonosna za obje strane. To je do sada bio najvažniji element za funkcioniranje atomskog zastrašivanja. Time atomsko oružje doživljava opasnu preobrazbu: od 'političkog' oružja postaje vojno 'racionalno' primjenljivo. Atomski je prag snižen. No istodobno se mijenja i savez po svom značaju. Ako se još može reći da je stara doktrina zastrašivanja zajedno s opcijom prve uporabe unatoč svojim opasnim proturječnostima bila u interesu zapadne 'zajednice vrijednosti' sve dok je postojao strah od konvencionalnog iznenadnog napada od strane SSSR-a, opcija prve uporabe čini SAD definitivno jedinom vodećom silom u savezu. Već se do sada pokazalo da je NATO sposoban za djelovanje ako to želi SAD, a nije sposoban djelovati ako to SAD ne želi. Savez je dakle već odavno instrumentaliziran i kao platforma interesa i kao smokvin list. Budući da je Washington osim toga najavio da se nova NATO-ova strategija vojnih operacija koju treba formulirati, mora omogućiti i bez dosadnog pristanka Vijeća sigurnosti UN-a, utvrđen je položaj SAD-a kao jedine svjetske sile koja na posljetku sama odlučuje što je 'prijetnja' i, uz potporu 15 drugih industrijskih država, bez opasnosti može intervenirati po cijelom svijetu. Tu ni Englezima ni Francuzima ništa ne koristi njihovo atomsko oružje. Protiv volje SAD-a ne mogu provesti niti jednu opciju prve uporabe. No SAD uopće nije upućen na NATO, sposoban je djelovati i bez njega. Najveći dio njegovih oružanih snaga nije integriran u savez, vrhovni zapovjednik NATO-a ima dvostruku funkciju. O atomskom oružju odlučuje, kao i prije, kao najviša instancija i jedino predsjednik SAD-a. Ipak je NATO važan za SAD. Sam bi, zbog svjetskog odjeka, vjerojatno skrupula, vodio atomski udar protiv recimo Irana, Iraka, Indije ili nekog neposlušnog klipana. Da bi to bilo politički i moralno pozakonjeno od ostalih 15 država, među njima vojno i gospodarski najjačih, prag se značajno mora sniziti. Sadašnja njemačka savezna vlada mobilizirala je zadnje ostatke socijaldemokratskih i zelenih prigovora protiv prve uporabe atomskog oružja, savezni ministar obrane Rudolf Scharping i ministar vanjskih poslova Joschka Fischer nekada su - pamti li se to još? - bili odlučni protivnici teorije atomskog zastrašivanja. Konvencionalno oružje, ukupno oko 30 do 50 puta jače nego u Drugom svjetskom ratu, kako se pokazalo, u slučaju rata zahtijeva odnos ubijenih civila prema poginulim vojnicima 10:1. Uporaba atomskog oružja taj bi odnos pretvorila u grotesku. Političarima uglavnom nije jasno da rade u kompleksnim sustavima u kojima na njih s jedne strane utječu norme društvenih temelja, ali i sami postavljaju norme koje djeluju na društvo i određuju 'nadgradnju'. Stoga nije baš pogrešna teza da je prijetnja atomskim oružjem, najstrašnijim koje su ljudi izmislili, pridonijela tendencijama moralnog raspada pod kojim danas civilizacija pati, politički, gospodarski, socijalno, kulturalno" - zaključuje Anton-Andreas Guha.