ŠV 31. XII. NZZ DRŽAVNO-GLOBALNO

ncije ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 31. XII. 1998. Globalizacija se sudara sa svojim granicama "Promatrači skloni dramatiziranju, ali i pogrešnom poistovjećivanju stabilnosti s grobnim mirom, ocijenit će da je protekla godina bila burno razdoblje, bogato uzbuđenjima raznih vrsta. Oni pak nešto smireniji zaključit će da je 1998. bila godina u kojoj se mnoge nedaće nisu dogodile. Pad vrijednosti dionica u Aziji trajao je, doduše, prilično dugo, a međunarodne burze bilježile su čas munjevite uspone čas strjelovite padove tečajeva, ali nisu izazvale recesiju a kamoli depresiju u svjetskom gospodarstvu. Implozija rublje i bolest predsjednika Jeljcina unijele su, doduše, nemir u Rusiju i u šefovske etaže zapadnih ulagača, ali nisu gurnule Euroaziju u kaos niti se sama Europa našla u nevolji. Prilagodbe članica EU, vezane uz uvođenje eura, izazivale su napetosti, ali nisu prouzročile monetarne krize. Zapadna društva blagostanja pokazala su se začuđujuće otpornima na svakojake ozbiljne viruse. Takva, doduše, nije slika koju dočarava financijski strateg George Soros. On dijagnosticira veliku globalnu nestabilnost i zaoštravanje krize globalnog kapitalizma, zastupajući stajalište da otvorenom društvu prijeti velika opasnost koja izvire iz njegove transgranične mobilnosti. Soros pripisuje 'tržišnom fundamentalizmu' imperijalističke tendencije zato što ne poštuje tuđa prava i interese, gurajući ih jednostavno na stranu poput bagera. No, Soros nije odgovorio na pitanje gdje je to tržišna privreda uistinu obilježena fundamentalističkom revnošću. Kod prvih 'žrtava' azijske i ruske krize odgovornost za pretjerivanje i zastranjivanje ne treba toliko pripisati kapitalističkoj otimačini koliko slabostima pravne države, korupciji i nepotizmu, kao i deplasiranom državnom intervencionizmu. Ni protekle se godine čovječanstvo nije znatnije približilo novom svjetskom poretku s naddržavnim institucijama. Projekt međunarodnoga kaznenog suda obilježen je prevelikim brojem početnih pogrješaka te ga nije moguće već sada smatrati odlučujućim korakom prema dosad nepoznatim prostorima pravednosti niti poticajem za globalni pravni poredak. Pozivanje ratnih zločinaca i bivših diktatora na odgovornost samo je po sebi hvale vrijedan pothvat u ime kojega se isplati prihvatiti određene rizike. No, biranje čudovišta kojima valja suditi po načelu političkog oportuniteta - Čileanac Pinochet očito pripada upravo u tu kategoriju - nije u službi pravde ni vjerodostojnosti budućeg međunarodnog mehanizma za kazneno gonjenje. Selektivno načelo 'bolje išta nego ništa' nije temelj na kojem je moguće graditi trajnu građevinu. Jedinoj političkoj instituciji koja se može smatrati svjetski važnim čimbenikom - Ujedinjenim narodima - protekla je godina donijela miješana iskustva. Naime, obilježavajući 50. godišnjicu svoje deklaracije o ljudskim pravima, UN je mogao biti siguran da je u razdoblju od 1948. gotovo posvuda na svijetu ostvaren golem napredak. Istodobno su Ujedinjeni narodi, kao instrument koji bi širom svijeta mogao biti angažiran u prilog sigurnosti, gurnuti još dublje u pozadinu. U procesu provizornog smirivanja - u međuvremenu ponovno pogoršanog - stanja na Kosovu, NATO je 'sam sebi dao mandat', odustavši od posebnih ovlasti koje mu je trebalo dati Vijeće sigurnosti UN-a, gotovo nesposobno za donošenje bilo kakvih odluka. U stalnom sukobu s Irakom, glavni tajnik UN-a Annan uspio je u proljeće svojom diplomacijom izboriti odgodu da bi ga u prosincu Clinton svojim brzim 'refleksom krstarećeg projektila' gurnuo na stranu i izložio poruzi. Tek danas Washington i UN tragaju za novom strategijom koja bi trebala omogućiti odvraćanje prijetnje, utjelovljene u Sadamu Huseinu. Opisani uzorak ponašanja ne obećaje ništa dobro. U slučaju nuklearne krize na indijskom podkontinentu ili na korejskom poluotoku, valja se nadati da će prije upotrebe vojne sile postojati predodžba o njezinoj svrsi. Besciljna upotreba čak i najpreciznijeg oružja djeluje zbunjeno i nemoćno, a takva i jest. Ako je posrijedi ludost, onda u njoj ima i neke metode. Jedan francuski strateg, koji međusobno ovisni svijet uspoređuje s meteorološkim prilikama, opisujući ga uz pomoć pojmova vezanih uz teoriju meteža, ustvrđuje da političari današnjice, suočeni s velikim brojem varijabla izvan područja njegova utjecaja, odustaju od razvoja eventualno uspješne strategije i od pripreme sredstava za njezino ostvarenje. Umjesto toga, nastoje što je dulje moguće ostaviti otvorenima što veći broj opcija kako bi si u kratkoročnom odmjeravanju snaga osigurali maksimum taktičke fleksibilnosti. Zato im treba neodređeni politički program i ciljevi, opisani tek vrlo neodređenim jezičnim izrazima, napominje taj strateg. Prototip je Clintonov most u 21. stoljeće, za koji ne treba točno znati kamo vodi. Za Ameriku je ova godina - unatoč svemu - bila dobra. Bilo je, doduše, različito orkestriranih epizoda pod natuknicom 'Clinton' - posljednju čini dvostruko zaoštravanje situacije, koje su promatrači mogli pratiti kao dvije slike na istom ekranu: jedna je prikazivala Bagdad, viđen kroz kameru za noćno snimanje, a druga govornike u američkom zastupničkom domu - obje isprekidane glavama tv-najavljivača na oltarima medijskog doba. Nitko vjerojatno ne bi razvio svijest o krizi da televizija nije posredovala osjećaj grozničave izravnosti, a sami akteri kreirali politiku, usmjerenu na izlaganje u širokoj javnosti. Kaznena akcija protiv Sadama Huseina bila je - trijezno gledano - neuspjeli pokušaj oslobodilačkog udara Predsjednika koji se našao u unutarnjopolitičkom i vanjskopolitičkom škripcu dok je postupak o smjenjivanju s predsjedničke dužnosti strogo slijedio scenarij američkog ustava koji ne poznaje mehanizam izglasavanja nepovjerenja. Jedan zastupnik u Kongresu navodno je rekao ono što su vjerojatno mnogi Amerikanci ocijenili točnim: 'Hvala Bogu što postupak za smjenjivanje s dužnosti pogađa samo Predsjednika! Zamisli što bi se dogodilo kada bismo pokušali smijeniti Alana Greenspana!' S imenom predsjednika američke središnje banke povezan je - opravdano ili neopravdano - napredak koji obilježava Ameriku u devedesetim godinama te za koji u prvom redu nisu odgovorni ni predsjednik iz redova demokrata ni zastupnici u Kongresu iz redova republikanaca. Valja također dodati da američko blagostanje nije ograničeno samo na gospodarstvo. Broj nasilnih zločina smanjuje se, sve manji broj potrebitih građana traži od države socijalnu pomoć, a čak su i javne škole na lokalnoj razni zahvaćene valom reforma koje očituju spremnost na eksperimentiranje i prilično su obećavajuće za budućnost. Bez obzira na odgovarajuće razloge i pojedinačne recepte za uspjeh - američke savezne vlasti zablistale su svojom mudrom suzdržanošću. Dok Amerika devedesetih godina žanje plodove svojih napora u osamdesetima, u Europi su šanse ostale neizvjesne. Unatoč gospodarskom uzletu, stopa nezaposlenosti ostala je visoka u mnogim zemljama Staroga Kontinenta. Soros poprilično promašuje cilj kad tvrdi da je to posljedica haranja takozvanog kasino- kapitalizma. U Njemačkoj, gdje je Kohlova era završila više nego jasnim izbornim porazom i velikim odlaskom kancelara njemačkog ujedinjenja i europske orijentacije, navodno tako razorna anglosaksonska varijanta gotovo i nije uspjela razviti ciljani učinak. Vjerojatno se ništa i neće tako brzo promijeniti pod vladavinom financijskog ministra Lafontainea, keynezijanca stare škole, i Schroederova 'novog centra'. Protekla je godina potvrdila da ne postoji jedinstveni zapadni model političkog i gospodarskog poretka već da Amerika, Japan, Njemačka i Francuska, ali i Velika Britanija - da spomenemo samo neke od zapadnih država - njeguju jako različite običaje i zastupaju sasvim posebno, državno stajalište o ulozi tržišta. Globalizacija se sudara sa svojim granicama. Dok Amerika grosso modo prihvaća i prosljeđuje globalne impulse, Japan pokušava odoljeti oluji. Kontinentalni Europljani drže pak da su na djelu snage s kojima se treba nekako dogovoriti i koje je možda čak moguće ukrotiti. U svakom slučaju, i u našem 'novom' dobu državne vrline i poroci u velikoj mjeri određuju ponašanje naroda i pojedinaca", zaključuje novinar.