IZLAGANJE PREDSJEDNIKA TUĐMANA NA SVEČANOJ SJEDNICI HRVATSKOG SABORA (1)

SABORA (1) ZAGREB, 24. rujna (Hina) - Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman govorio je na današnjoj svečanoj sjednici hrvatskog Sabora prigodom 50. obljetnice sjedinjenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka s Hrvatskom. Izlaganje predsjednika Tuđmana prenosimo u cijelosti. "Štovani zastupnici oba doma državnoga Sabora Republike Hrvatske, članovi Vlade i drugih državnih tijela i ustanova, visoki časnici Hrvatske vojske! Cijenjeni i dragi sudionici donošenja povijesnih odluka 1943. godine o sjedinjenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka s domovinom Hrvatskom! Uvaženi predstavnici Istarske, Riječko-goranske, Zadarsko-kninske, Splitsko-dalmatinske, Dubrovačko-neretvanske i drugih hrvatskih županija, gradova i općina! Štovani visokodostojnici Katoličke crkve, predstavnici kulturnog, znanstvenog i gospodarskog života, političkih stranaka te drugih organizacija i društava! Uvaženi predstavnici srpske etničke zajednice, talijanske, slovenske i drugih nacionalnih manjina što žive u hrvatskoj nam Domovini! Štovani uglednici javnoga života i djelatnici sredstava javnog priopćavanja! Cijenjeni gosti i uzvanici! Čast mi je i osobito zadovoljstvo što vam se - kao predsjednik suverene Hrvatske - mogu obratiti u svečanoj prigodi proslave 50. obljetnice sjedinjenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka s domovinom Hrvatskom. Danas ima mnogo razloga ne samo da proslavimo, već i da prosudimo puno povijesno značenje onih događaja i odluka, od prije 50 godina, koji su bili i ostali stvarni i pravni temelj konačnoga i neopozivoga sjedinjenja do tada odijeljenih, ili otrgnutih, pod okupacijom fašističke Italije, hrvatskih etničkih područja s maticom domovine Hrvatske. Nacionalna i kulturna samobitnost hrvatstva tih područja, posebno hrvatska svijest na najzapadnijem - istarskom - prostoru hrvatskoga nacionalnog bića neprestano je živa i nezatomljivo nazočna gotovo punih četrnaest stoljeća. I to usprkos svim naprezanjima tuđinskih vlasti, što su se na tom području od Srednjega vijeka naovamo opetovano smjenjivale i potiskivale jedna drugu. Hrvatstvo se održalo u Istri, Rijeci, Zadru i otocima unatoč svim tuđinskim vlastima, koje su činile sve da bi postigle rastakanje hrvatskog bića, odnarođivanje i iseljavanje Hrvata. U tome su najgore posljedice, zbog bezobzirne brutalnosti i sustavno provođenog nasilja, ostale iza talijansko-iredentističke, fašističke okupacije. U doba drugog svjetskog rata, kao što je poznato, talijanska fašistička vlast bila je proširena i na druge etnički izrazito hrvatske krajeve, sve do kninske krajine, gdje je talijanska okupacijska sila pomagala i naoružavala zločinačke četničke snage u sklopu zajedničke protuhrvatske politike. S obzirom na dugotrajno nepovoljne povijesne okolnosti, očito je da narodni ustanak protiv fašističkog okupatora i odluke o sjedinjenju s Hrvatskom koje su tada donijeli predstavnici hrvatskog naroda, u sklopu antifašističkog pokreta, imaju osobito dalekosežno značenje. Događaji što su se zbili prije 50 godina ocrtavaju se na obzorju hrvatske opstojanosti kao povijesne stečevine od neprocjenjive važnosti. I to kao veliko postignuće hrvatskog antifašizma, u nacionalnom i demokratskom smislu, na koji s pravom možemo biti ponosni čak i više nego mnogi drugi narodi. U sklopu hrvatskog antifašističkog pokreta, pod vodstvom glavnog štaba partizanskih snaga Hrvatske i ZAVNOH-a, godine 1943., nakon kapitulacije Italije 8. rujna, došlo je do naglog općeg ustanka istarskih Hrvata, u kojem je sudjelovalo oko 18.000 ljudi, a kojima su se pridružili mnogi pripadnici talijanske manjine; za kratko vrijeme cijela se Istra uspjela vlastitim snagama osloboditi, pri čemu je razoružano oko 9000 talijanskih vojnika. Istodobno s tim oslobođena su i mnoga druga područja koja su bila pod talijanskom okupacijom. Ratni slom fašizma, i talijanske okupacije, bili su popraćeni odgovarajućim političkim odlukama koje su izrazile suverenu volju hrvatskog naroda. Već 13. rujna 1943. Okružni narodnooslobodilački odbor za Istru objavio je proglas o sjedinjenju s maticom zemljom, koji je potvrđen od Pokrajinskog narodnooslobodilačkog odbora za Istru 26. rujna. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) prihvatilo je 20. rujna 1943. odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka Hrvatskoj. Riječ je o ZAVNOH-u, na čelu s hrvatski rodoljubom i pjesnikom Vladimirom Nazorom, i odlukama iza kojih je bio komunistički prvak Andrija Hebrang, a koje su u tadašnjim prilikama stvorile pretpostavke i za današnju hrvatsku državnost i neovisnost. A u tim su zbivanjima i odlukama sudjelovali i predstavnici hrvatskog naroda iz Istre, Rijeke i Zadra. A poznato je da je iz jugounitarističkih redova već tada ta odluka ZAVNOH-a bila podvrgnuta kritici, i to stoga što je na prvom mjestu rečeno da se radi o priključenju tih teritorija Hrvatskoj, a ne na prvom mjestu Jugoslaviji. Spomenute odluke potvrdio je i AVNOJ na zasjedanju održanom 30. studenoga te godine, što je bilo potrebno jer je Jugoslavija bila međunarodno priznata država. Na zasjedanju i ZAVNOH-a i AVNOJ-a sudjelovao je kao istarski predstavnik i Ante Mandić, Hrvat rodom iz Trsta, opatijski odvjetnik, domoljub koji se još od I. svjetskog rata borio, u okviru ideje o južnoslavenskom ujedinjenju, protiv odluka o podjeli hrvatskih zemalja između Italije i Srbije. Vrijedi istaknuti podatak da je u antifašističkoj borbi, za stvaranje federalne države Hrvatske, Istra sudjelovala sa 30.000 boraca, među kojima su bili i brojni pripadnici talijanske i slovenske manjine, te da je poginulo više od 6000 istarskih boraca. Uspostavom narodne vlasti i vojske, te odlukama NOO-a za Istru, ZAVNOH-a i AVNOJ-a, stvorene su političke i pravne pretpostavke da se po okončanju rata ta hrvatska područja vrate u okrilje matice domovine. Najveći dio istarskog poluotoka pripao je Hrvatskoj, a manji, rubni dijelovi Sloveniji i Italiji. Time su ujedno obesnažene i najvećim dijelom poništene odredbe Rapalskog sporazuma između Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije od 12. studenoga 1920. - po kojem su Trst, Gorica, dio Kranjske, Istra, Cres, Lošinj, Palagruža, Lastovo i Zadar pripali Italiji, dok je Rijeka bila proglašena posebnom državom koja je ubrzo (27. 1. 1924.) potpala pod talijansku okupaciju. Na kraju II. Svjetskog rata, Titova vojska, u kojoj su sve do 1944. većinu činile hrvatske partizanske snage, na putu svog prodiranja prema Trstu, oslobodila je Istru, što je omogućilo, da nakon poratne diplomatske borbe Istra i formalno bude sjedinjena s Hrvatskom, pozivom i na odluke iz 1943., u sklopu tadašnje jugoslavenske federacije. U toj diplomatskoj borbi, u kojoj je u prvom redu trebalo pred međunarodnom mirovnom konferencijom činjenično dokazati hrvatstvo Istre, presudni su doprinos dali kako istarski antifašistički pokret, tako i istarsko katoličko svećenstvo, osobito mons. Božo Milanović. Istra je konačno priključena hrvatskoj matici, nakon ukinuća Slobodnog Teritorija Trsta, sukladno Londonskom sporazumu od 5. listopada 1954. Dame i gospodo, Hrvatska svijest i osjećaj pripadnosti Istre drugim povijesnim hrvatskim zemljama održavala se usprkos svemu, i žilavo potvrđivala gotovo cijelo ovo tisućljeće. Nebrojeni su u Istri kulturni spomenici i dokumenti koji i jezikom (hrvatska čakavica) i pismom (glagoljica) i povlaštenim bogoslužjem na narodnom jeziku (popovi glagoljaši) i ornamentikom (hrvatski pleter i simboli) i duhom istarske kulture i umjetnosti potvrđuju izvornu hrvatsku pripadnost onih koji su ih stvarali, i onih kojima su ti plodovi srca, uma i čovjekovih ruku bili namijenjeni. Među mnogobrojnim tim svjedočanstvima spomenut ću ovdje samo Istarski razvod iz 14. stoljeća. Hrvatstvo se u Istri održalo i u zadnja dva stoljeća, u kojima su udari na autohtoni istarski hrvatski puk bili osobito uporni i brutalni, a političke prilike za njegov opstanak izrazito nepovoljne. Premda su sve brojidbe pučanstva u Istri u razdoblju između g. 1846. i 1945. bile znatnim dijelom krivotvorene na štetu Hrvata, a nategnute u korist Talijana, jer su sastavljene na temelju tobožnjega služenja jezikom ("lingua d'uso") i pod različitim pritiscima, ipak se i iz takvih statistika može vidjeti da je hrvatski narod, usprkos svakovrsnim i ustrajnim pokušajima odnarođivanja, i unatrag takva dva stoljeća, ostao u Istri izrazito većinski narod. Na istarskom poluotoku stoljećima je uz većinski hrvatski narod živjela i talijanska i slovenska etnička zajednica, pa je to područje bilo i ostalo plodno susretište različitih naroda, kultura, običaja i predaja. Zemljopisna odijeljenost od ostalih hrvatskih teritorija (slabe prometne veze, te planine Ćićarija i Učka, slično kao i Velebit kad je riječ o južnoj Hrvatskoj), djelovala je dezintegrativno u odnosu na maticu domovine, tako da je Istra od 16. do 19. st. bila podijeljena između Habsburgovaca i Mlečana. I slabi gospodarski rast, s izrazitom pretegom poljoprivrede, držao je Istru u zemljopisnoj odjelitosti od drugih hrvatskih krajeva. No, unatoč svemu tome, između 30-ih i 60-ih godina 19. stoljeća počelo je, s buđenjem moderne nacionalne svijesti u hrvatskim zemljama, također i snažno nacionalno osvješćivanje istarskih Hrvata, u čemu je najvatreniji bio kanfanarski župnik Petar Studenac, koji je bio povezan s Gajem i ilirskim krugom u Zagrebu. Budnice i hrvatske ideje u ilirskom obličju, prodirale su u Istru iz Zagreba, i jednako tako iz Rijeke i Trsta, dvaju važnih žarišta onodobnog hrvatstva. U središnjem razdoblju nacionalnog osvješćivanja Istre, od 60-ih godina 19. stoljeća do početaka 20. stoljeća, glavnu su ulogu imali svećenici. Bila je to borba za nacionalna prava i slobode, za osvajanje političkog prostora za hrvatski, pretežito seljački, puk u Istri. To je prije svega značilo borbu za pravo na vlastiti jezik u javnoj uporabi, za obrazovni sustav u hrvatskom duhu, te za gospodarsko povezivanje s ostalim dijelovima hrvatskoga etničkog prostora. U tom smislu središnje je značenje imao preporodni list "Naša sloga", koji je počeo izlaziti g. 1870. na poticaj biskupa Jurja Dobrile - najznamenitijeg iz onodobne skupine hrvatskih intelektualaca u Istri. Taj se list, koji je izlazio sve do g. 1914., obraćao izravno istarskom težaku s ciljem da ga osvijesti kao pripadnika hrvatskog naroda i pouči u njegovim nacionalnim i ljudskim pravima. Kao očiti izraz hrvatskog preporodnog pokreta u Istri, bila je javno izražena težnja istarskih Hrvata za sjedinjenjem Istre s Hrvatskom što ju je u Zagrebu g. 1891. iznio Vjekoslav Spinčić. Iduće godine sličan je zahtjev iznio i Matko Laginja u bečkome Carevinskom vijeću. Godine 1893. ustavnovljena je "Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru" sa svrhom prikupljanja sredstava za otvaranje hrvatskih škola, a u Pazinu je g. 1899. otvorena prva hrvatska gimnazija. Ta prosvjetna domoljubna djelatnost davala je sve vidljivije rezultate. To se očitovalo na početku 20. stoljeća. U prvim izborima provedenim u Austriji na temelju općeg, izravnog i tajnog prava glasa za Carevinsko vijeće g. 1907. Hrvatsko-slovenska stranka stasala je u najjaču istarsku stranku, dobivši dvaput više glasova od Talijanske liberalne stranke. Izbijanje Prvoga svjetskog rata, i raspad Austro-Ugarske, nametnuli su hrvatskim i slovenskim političarima iz Istre, Trsta i Slovenskog primorja, kao glavni cilj, borbu za očuvanje tih krajeva od talijanskih presizanja. To je i bitni razlog zašto su istarski političari od samog početka bili uključeni u pokret za stvaranje države južnih Slavena. Kad je u Zagrebu početkom listopada 1918. osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, u njemu su bili i predstavnici Istre. Prigodom proglašenja neovisnosti Države Slovenaca, Hrvata i Srba, 29. listopada 1918. u Zagrebu Narodno je vijeće posebno istaknulo da toj državi pripada i Istra. Povjerenikom Narodnog vijeća za Istru imenovan je Matko Laginja. Ti uspjesi nacionalnog okupljanja bili su, nažalost, kratkotrajni, jer je talijanska vojska uskoro okupirala Istru i kvarnerske otoke, raspustila Narodnu stražu i ukinula vlast već uspostavljenih odbora Narodnog vijeća. Zapriječivši silom svako izražavanje nacionalnih osjećaja hrvatskog pučanstva, talijanska okupacijska vlast progonila je sve netalijane, očitovavši otvorene namjere da te krajeve ne samo trajno pripoji Italiji već i da ih talijanizira. Hrvatski političari Trumbić i Supilo razvili su široku međunarodnu aktivnost, da pomoću ideje južnoslavenskog ujedinjenja, spriječe ispunjenje odredbi tajnoga Londonskog ugovora kojima su zapadne sile obećale Italiji osim Istre, i veći dio Dalmacije, što je jačalo srpske prohtjeve za dijelovima Slavonije i Bosne. No, Rapalskim ugovorom između Kraljevstva SHS i Kraljevine Italije, sklopljenim 12. studenoga 1920., Italiji su - među inim i zbog popustljivosti Pašića i Karađorđevića - pripala područja Istre, Cresa, Lošinja, Zadra, Palagruže i Lastova. Rijeka je, na kraju I. Svjetskog rata imala pripasti Hrvatskoj, u okviru Kraljevine SHS, ali je to spriječeno spregom talijanaša i dotadašnjih madžarona, koji su se preko noći pretvorili u protalijanske autonomaše, pruživši pomoć i talijanskim fašističkim legionarima (pod vodstvom D'Annunzia) da zavladaju Rijekom. Srpska popustljivost ohrabrila je talijanske imperijaliste pa će oni uskoro i tu umjetno stvorenu "Riječku državu" (na površini od svega 100 četvornih kilometara) - kao nakazan oblik antihrvatskog autonomaštva, podvrći pod talijansku vlast (po Rimskom sporazumu 1924.). U doba fašističke okupacije Istre i drugih krajeva (1918-1943.) hrvatski je narod bio okrutno zlostavljan, progonjen, iseljavan i asimiliran. Imajući vlast, moć i državnu zaštitu, fašisti, iredentisti i autonomaši htjeli su, s jedne strane, iščupati domaćem puku njegovu hrvatsku dušu, a s druge su strane naseljavali nehrvate, kako bi nasilnim putem izmijenili demografski sastav Istre. Da je u tom razdoblju provođena sustavna, nasilna i bezobzirna dekroatizacija, odnosno talijanizacija istarskoga pučanstva, u potkrepu mogu se navesti mnoge povijesne činjenice. - Nakon svršetka Prvoga svjetskog rata g. 1918. zarobljeni Hrvati i Slovenci mjesecima su zadržavani u talijanskom zarobljeništvu, dok su svi drugi odmah pušteni kućama. - U Istri su zaredala uhićenja najuglednijih ljudi, a glavna hajka dignuta je protiv učitelja i svećenika, pa je tako čak i krčki biskup Antun Mahnić interniran, te je uskoro i umro od posljedica internacije, a tršćanski je biskup Andrija Karlin prognan. Računa se da je u internaciju bilo odvedeno čak oko 2000 hrvatskih javnih djelatnika, od kojih su mnogi prognani iz Istre, dok su na njihova mjesta postavljeni Talijani ili talijanaši. - Nasilne metode Mussolinijeva fašizma, među kojima premlaćivanja, ucjenjivanja i svakovrsna zastrašivanja, primjenjivana su već za izbora g. 1921., pa sve vrijeme okupacije. - Kraljevskim dekretom od 28. ožujka 1923. pristupilo se nasilnom potalijančivanju hrvatskih imena i prezimena, te imena mjesta u Istri, a 31. prosinca 1923. donesen je dekret o zabrani "smiješnih" netalijanskih imena. - U tom razdoblju zabranjena je većina hrvatskih i slovenskih škola, a u 382 škole uveden je talijanski jezik kao obvezatni, dovedeni su učitelji Talijani, a otjerani učitelji Hrvati. - Zabranjivane su novine, publikacije i knjige, tako da je jedinom dopuštenom knjigom ostao samo Dobrilin molitvenik "Oče, budi volja tvoja". - Raspuštena su sva hrvatska prosvjetna, gospodarska i športska društva. - Brojna su bila zatočenja te zatvorske, pa i smrtne kazne, obično u montiranim procesima kao što je onaj iz g. 1929. Vladimiru Gortanu. - Do g. 1935. zbog takve politike i posljedica osiromašivanja radništva i seljaštva iz Istre se u svijet iselilo oko 100.000 Hrvata i Slovenaca, gdje su hrvatski istarski iseljenici osnovali čak 19 svojih društava. - Talijani su za sve to vrijeme kupovali napuštene hrvatske posjede, a iz Italije su naseljavani i zapošljavani radnici, rudari, karabinjeri, financi, cestari, lugari i razni državni i drugi službenici čime se znatno izmijenila etnička karta Istre. Posljedice toga razdoblja okrutne fašističke, antihrvatske politike, u Istri, Rijeci, Zadru i otocima koju su provodile talijanske tuđinske vlasti, ali i paralegalne nasilničke fašističke skupine, osjećaju se kako u zbilji tako i u svijesti ljudi sve do danas. (Hina - nastavlja se) 241152 MET sep 93