GOVOR PREDSJEDNIKA TUĐMANA

ZAGREB, 16. listopada (Hina) - U povodu otkrivanja spomenika banu Josipu Jelačiću predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman održao je slijedeći govor: Dame i gospodo, Štovani građani Zagreba, Drage Hrvatice i Hrvati iz domovine i svih krajeva svijeta, Uvaženi svi nazočni građani Republike Hrvatske, Cijenjeni gosti i uzvanici iz drugih republika i zemalja, Časni potomci plemenitoga roda Jelačića, S osobitim zadovoljstvom odazvao sam se pazivu gradskoga poglavarstva da vas pozdravim na ovom velebnom skupu sIobode, demokracije, snage i radosti Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda, Budući da prisustvujemo jednom iznimnom činu u životu glavnoga grada Hrvatske, pa i čitavoga hrvatskaga naroda, držim da je ovo prigoda da progovorim o povijesnom značenju toga čina. Što će reci, o okolnostima koje su dovele do barbarskoga uklanjanja, a evo danas - poslije punih 43 godine - do ponovnoga slavodobitničkoga uspostavljanja spomenika hrvatskoga bana Josipa JeIačića. A također i o novom stjecaju okolnosti u kojima se i danas - poslije svega proživljenoga - javljaju ugroze ne samo za hrvatske povijesne spomenike već i za samu opstojnost hrvatskoga naroda. No, pođimo redom: Tka je bio Josip Jelačić u hrvatskoj povijesti? Tko mu je i zašto podignuo spomenik? A tko ga je i žašto oborio? Tko, čime i zašto danas opet ugrožava i najdemokratskije očitovano hrvatstvo? Svojim podrijetlom barun Josip Jelačić pripadao je staroj hrvatskoj lozi. Prve njene tragove nalazimo u srednjovjekovnoj Bosni, 1381. oko kralja Tvrtka potom je stoljećima davala istaknute hrvatske ratnike, krajiske časnike, državnike i prosvjetitelje. Do povijesnih zbivanja u preporodnom razdoblju prošloga (19.) stoljeća, Jelaćić je kao visoki časnik stekao glas istaknu tog ratnika, ali i poznatnga rodoljuba i pjesnika. Kao član hrvatskih kulturnih i gospodarskih društava bio je sudionikom hrvtskih preporodnih težnji. U "proljeće naroda", potkraj ožujka l848, Jelačić je odlukom predstavnika hrvatskoga naroda izabran, a voljom vladara - austrijskoga cara i hrvatskoga kralja Ferdinanđa Habsburskoga - imenovan za hrvatskoga bana i promaknut u čin generala. Kada - u burnoj 1848. - L. Kossut poriče nacionalnu i državnu samobitnost u ime mađarske revolucije, Jelačić kao hrvatski ban proglašaoa ujedinjenje zemalja hrvatske Trojedne Kraljevine (uključujuči Rijeku i Međimurje) i oružanom silom suzbija mađarske hegemonističke prohtjeve o stvaranju Velike Ugarske od Karpata do Jadrana. Uz težnju da uspostavi neovisnost Hrvatske od Mađarske, Jelačić je pridonio stvaranju srpske kulturne, crkvene i političke autonomije u Banatu, Bačkoj i Srijemu, a zauzimao se za nacionalne slobode i drugih slavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji. Pod Jelačićevim vodstvom - kako je to umno prosudio već 1866. političar i povjesnik Ivan Kukuljević - Hrvati su, prekretničke i preporodne 1848, stupili pred Europu kao samosvjestan narod, upoznavši svijet sa svojim nacionalnim problemom i ne samo sa svojim imenom nego i snagom. Okupivši zahtjevno i stvarno zemlje koje im pripadaju po povijesnom i prirodnom pravu, Hrvati su prvi od austro-slavenslah naroda uz ideju političkih sloboda razvili i borbeni barjak za suverenost naroda, što je u ondašnjim okolnostima značio zahtjev za preuređenje Habsburške Monarhije na načelima državne samosvojnosti i jednakopravnosti. Neuspjevši da pregovorima privoli mađarske hegemoniste da priznaju Hrvate kao politički narod, a i Srbe u Vojvodini, JeIačić se nije krzmao da za hrvatske interese povede rat, sudeći s pravom da bi pobjeda revolucije u Pešti i u Beču značila još veću ugrozu same opstojnosti Hrvatske. U kako se zamršenim prilikama Hrvatska nalazila u Habsburškoj Monarhiji govore ne samo sva zlosretna zbivanja u revolucionarnoj 1848. već i ona nakon proglašenja oktroiranoga ustava u Beču (4. ožujka 1849), kojim se išlo za učvršćenjem njemačkog hegemonizma u cijeloj Monarhiji Jelačić kao hrvatski ban, i u tim promijenjenim okolnostima nastoji sačuvati za Hrvatsku što se više može. A oni pak što ga - iz redova suvremenika ili poznijih političara i povjesnika - brzopleto i jednostrano napadaju kao "austrijskoga generala" zbog gušenja mađarske revolucije u službi Beču, zanemajruju činjenicu da je Habsburška Monarhija u ono doba kao najječa sila u Srednjoj Europi i Sredozemlju, glavni čimbenik međunarodnoga poretka. Stoga za Hrvatsku, kao i za druge narode u tom Carstvu, nije tada bilo nikakva izlaza, pogotovu zato što se stjecajem povijesnih okolnosti našla razapeta između Pešte i Beča. U težnji da ostvari ujedinjenje hrvatskih zemalja, a i u odupiranju naletima čas njemačkoga čas mađarskog hegemonizma, hrvatska politika bila je objektivno prisiljena na traženje oslonca u Beču protiv Pešte i obrnuto. Ta činjenica, dakako, ne ispričava one što su povremenu pragmatičnu nužnost i neizbježnu pretvorljivost takve politike pretvarali u tobože trajnu vrlin u i programski ideal. Ban Jelačić, nakon namemutog centralističkog ustava (1849) traži potvrdu hrvatske autonomije, u smislu održanja prava Banskog vijeća kao samostalne hrvatske vlade, on postiže priznanje priključenja Međimurja Hrvatskoj; hrvatski jezik odobren je kao službeni, a Josip Juraj Strpssmayer imenovan je đakovačkim biskupom. Jelačić pomaže i potiče kulturnu, znanstvenu i gospodarsku djelatnost: 1850. pomaže osnivanje "Društva za povjestnicu ...", l851. u proglasu za utemeljenje hrvatskoga narodnog kazališta kaže: "bez narodnoga kazališta ne ima nacije da će se razviti naša književnost, dakle ni napredak našega duševnogaa izobraženja". Otvaranjem toga kazališta na početku 1852. Zagreb je - koji je pod njegovim banovanjem spojen u jedinstvenu gradsku zajednicu i postao glavnim uljudbeno prosvjetnim središtem hrvatskoga naroda. Posebno je podupirao izdavanje školskih udžbenika na hrvatskom jeziku, a l852. energično se suprotstavlja zabrani hrvatske trobojnice. Jelačić je u narodu stekao slavu zato što je 1848. proveo odluku o ukinuću kmetstva u Hrvatskoj, ali i time što je vodio posebnu brigu o selu: zauzima se npr. (1850. i 1851.) za seljačke zadruge, smatrajući ih blagodatim za seljaštvo. Podupirući razvitak modernoga gospodarstva, za izgradnju cesta i željeznica, l854. osniva Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Za Jelačićeva banovanja umnogome su uspostavljeni takvi politički, gospodarski, kulturni i crkveni odnosi koji su bili osnovom za razvitak moderne hrvatske nacije. Naročita je Jelačićeva zasluga i to šta je 1852. Zagrebačka biskupija padignuta na stupanj Nadbiskupije, čime je crkva u Hrvata postala neovisna od mađarskoga episkopata. Braneći hrvatsku samosvojnost Jelačić se suprotstavlja bečkom apsolutizmu pa i uvođenju Bachove žandarmerije. A prigoda je da podsjetimo: Banu Jelačiću Hrvatska je bila iznad i prije svega, i u tom smislu nije imao nikakvih predrasuda. Jelačić je ne samo ustao za stvaranje Srpske vojvdine i za njezin savez s Hrvatskom, već je pod apsolutzmom pružao zaštitu i omogućio službe i Srbima zajedno s istaknutim narodnjacima Hrvatima. Pasebno valja istaknuti da su se u Jelačićevoj vojsci - pod hrvatskim barjacima - zajedno s Hrvatima borili ne samo pravoslavci koji su sebe smatrali pravoslavnim Hrvatima, nego i mnogi Srbi Krajišnici i dr. Također želim podsjetiti na povijesno manje poznatu činjenicu da je, na crti tradicija hrvatskoga kršćanskoga i europskoga humanizma, ukinuo ionako rijetke antisemitske propise u nekim mjestima. I neka se malo zamisle, nad svim povijesnim poukama iz toga razdoblja, oni što su se danas latili zlokobno pogubna posla da do krajnosti bezumno zatruju odnose između hrvatskoga i drugih naroda, osobito Srba u Hrvatskoj, pače i svega hrvatskoga i srpskoga naroda, i naročito između katoličke i pravoslavne crkve. Kad je u odsutnosti zagrebačkoga biskupa Haulika, čast ustoličenja bana Jelačića povjerena patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Josipu Rajačiću, iz Srijemskih Karlovaca, tada u sastavu Vojne Krajine, on jo bio svečano dočekan ne samo od hrvatskih, južnoslavenski usmjerenih iliraca, nego i sa zvonima svih zagrebačkih crkava i dopraćen odredom konjanika zagrebačkoga biskupa. Ali patrijarh Rajačić pozdravio je bana Jelačića kao "milu diku i najezdu našu", kojega je "cvijet naroda našeg označio za bana svoga, za vođu svoga u burnom vremenu sadašnjem", da "brani svjetlu kuće austrijsku" i slobodu naroda ... čast i slavu Trojedne kraljevine" Hrvatske. A valjalo bi da mnogi i iz riječi bana Jelačića shvate duh današnjih hrvatskih zahtijevanja. Govoreći o uređenju odnosa između Hrvatske i Ugarske Jelačić, među inim reče: "Ođnosi pak naši prema Ugarskoj imaju tri strane: kako naime, bijaše prije, kako stoji sada, a kako da bude ubuduće...". A "hoćemo da ubuduće" bude samo takav "savez... da kruna ugarska ostane skopčana s visokom dinastijom našom u smislu pragmatičke sankcije". Što će reći, da se mora zasnivati "na temelju slobode, jednakosti i bratimstva... između države i države, između naroda i naroda". Ako bi se pak "Mađari protiv nama i protiv našim suplemenicima u Ugarskoj i nadalje ponašali ne kao braća, nego kao tlačitelji, tada neka znadu, da smo im pripravni makar s mačem u ruci pokazati kako je isteklo vrijeme, da jedan narod gospoduje nad drugim". U potkrijepu takva stajališta Jelačić je podsjetio na riječi jednoga ođ svojih slavnih prethodnika, bana Erdodija: Regnum regno non prescribit leges (Kraljevstvo Kraljevscrru, ne propisuje zakone)! Zbog takvih svojih stajališta i povijesne uloge Jelačić je postao simholom otpora svakom tuđinskom presizanju na slobodu i integritet hrvatskoga narodnoga bića. Podizanje velebnoga spomenika banu Jelačiću, svega sedam godina nakon njegooe smrti (1859-1866), bio je znak iskrenoga štovanja, slave i ugleda što ga je uživao u svoje doba, ali također i činjenice da je Hrvatska u okviru Habsburške Monarhije - iako je bila vezana personalnom pa i realnom unijom - uživala takav stupanj političkodržavne samostalnosti da je mogla donositi i takvu odluku koja je očito bila uperena protiv mađarskih pretenzija za dominacijom. To još ni danas ne shvaćaju mnogi predstavnici velikosrpskog ekspanzionizma, pa u svojim nebuloznim programima polaze od lažnih pretposravki da je srpska vojska 1918. Hrvate oslobodila iz ropstva. Pa zato su onda ideološki zaslijepljeni i nacionalno obezglavljeni komunistički moćnici 1947. skinuli spomenik Jelačiću, koji je tijekom vremena sve više postajao legendom hrvatskog narionalnog ponosa u borbi za slobodu, ali također i glavnim, najizrazitijim označjem Zagreba kao glavnoga grada svih Hrvata?! Učinili su to jamačno iz više razloga, a ponajviše zbog svoga šegrtskoga shvaćanja povijesno-društvenoga razvitka, Neki su time očito htjeli dokazati kako su umni sljedbenici Marx Engelsove bezumne ocjene o Hrvatima i drugim južnim Slavenima zbog suprostavijanja mađarskom revolucionarnom imperijalizmu, a drugi su rano shvatili kako se politička karijera u Hrvarskoj može najuspješnije praviti na zatiranju svega što je hrvatsko. Treći su to zdušno poticali jer: ako se nekim narodom želi vladati, onda mu prije svega treba oduzeti svijest o njemu samomu, svim sredstvima slomiti njegovu samosvijest, dostojanstvo i ponos. Znakovito je međurim, da su to učinili po skrivečki, bojeći se bijesa zagrebačkoga građanstva. Isto je tako znakovito da je Jelačić ostao u svijesti hratskoga naroda podjednako i trajno simbolom borbenosti narodnog duha. Za sve ovo vrijeme, sve do ovoproljetne pobjede hrvatske demokracije, najviše hrvatskih ljudi bilo je šikanirano i policijski gonjeno zbog pjesme "Ustani bane ..." pored one o "Vili Velebita..." A sada, evo, spomenik bana Jelačića opet je na glavnom zagrebačkom trgu. I došao je tu ne potajno, poskrivečki, kako je bila izvršena sramotnija presuda o njegovu "pogubljenju" već slavo dobitno, praćen zanosom i suzama radosnicama stotina tisuća i milijuna ljudi svih naraštaja i staleža iz svih krajeva domovinske i iseljene Hrvatske. S obzirom na okolnosti u kojima u ovom povijesnom trenutku postavljamo "Bana" na njegovo mjesto, nameće se kao patreba, pače i nužnost da neke stvari i pojave također stavimo na njegovo mjesto. Prije svega, nešto o pokretanju inicijative za povratak spomenika. Ovih dana jednaa stranka (HSLS), preteča bivše koalicije, velikim oglasom pripisala je sebi ni manje ni više nego svu prošlogodišnju akciju "70.000" zagrebačkih potpisa za povratak spomenika. Istina je da je ona početkom listopada (3.10.1989) pokrenula akciju potpisivanja i ta u dogavoru sa Sacijalističkim savezom, koji je baš tada i dao jedino toj stranci suglasnost za registraciju. Ali je istina još i ovo: a) da su prijedlog gradskoj skupštini iznosili pojedini građarni već i tri godine prije toga, b)đa je HDZ mjesec dana prije toga na svom Središnjem odboru donijela zaključak đa treba priči realizaciji akcije za vraćanje spomenika, c)da je nasuprot dogovoru između Socijalističkoga saveza i HSLS, kako se pitanje spomenika svodi samo na kulturnu akciju, HDZ tiskala (3O.9.1989) letak u kojem je ukazala građanstvu na povijesno političko značenje, jer je Banova sudbina u socijalističkoj Hrvatskoj postala "simbol zatiranja hrvatskoga nacionalnog osjećaja simbol politike bezdušne mržnje prema vlastitom narodu, njegovoj povijesti, kulturi, baštini". Zbog toga je HDZ tada doživjela napadaje da se "neprijavljena ubaciIa" da je "izvršila diverziju", dotično da je kao "militantna grupa zloupotrijebila akciju", pa je na dan potpisa HDZ doživjela i policijski upad u prostorije, dok su se organizatori mogli rasati šampanjcem. Toliko povijesti radi. Uz tek mali dodatak: stvarna zasluga i naša hvala za ovaj brzi i veličajni povratak Bana, koji je mogao uslijediti samo nakon onakve trijumfalne pobjede na prvim slobodnim izborima i uspostave nove, demokratske, Republike Hrvatske, pripada svima onima znanim i neznanim ljudima što su uz rizik progona i poniženja s pjesmom na usnama, ili samo u srcu, sačuvali spomen na istinu i legendu o Banu, a i ovom prekrasnom Fernkornovu spomeniku. Vračajući spomenik na njegov trg, vratili smo mu i njegovo ime istodobno vratili smo u Zagreb i imena hrvatskih kraljeva, pa opet imamp Trg Kralja Krešimira i ulicu Kralja Zvonimira, a i ulice hrvatskih knezova. A Zagreb će dakakoa imati i svoj Trg Republike", ali ne na račun hrvatskih povijesnih veličina već u njihovu slijedu. Urbano nazivije mara slijediti logiku povijesne i urbane kronologije. Figurativo kazano: Banu - banovo, crkvi i vladarima njihovo, a svim uglednicima - ono i onako kako izgradiše i zaslužiše. Odlučili smo se i na promjenu imena Trga žrtava fašizma u "Trg hrvatskih velikana, iz više razloga. Ako bismo zadržali Trg žrtava fašizma" onda bisma morali naći i njemu dastojan "Trg žrtava komunizma", jer i one nisu ništa manje. Obje mogu naći svoje obilježje u Dotršćini gdje su počinjeni zločini u ratu i nakon njega, osim toga, već smo donijeli odluku da podignemo zajednički spomenik svima palima, da bismo i na taj način ne održavali i produbljivali ratne i revolucionarne razdore već gradili duhovno jedinstvo u slobodi i demokraciji. Demokratska Hrvatska mora graditi svoju povijesnu svijest pa, i politiku na svim sastavnicama svoje povijesti, a iz razdoblja drugoga svjetskoga rata osobito na udjelu Hrvatske u antifašističkom ratu na srani svjetskih demokratskih sila, što je omogućilo oslobođenje Istre, Rijeke, Zadra i otoka i uspostavu hrvarske držaznosti u ratnom i poratnom razdoblju. Trg je dobio ime "hrvatskih velikana" jer se nalazi u sredžštu ulica s imenima hrvatskih vladara, a i veoma je pagodan da se uredi kao hrvatski panteon. U njemu će o pored hrvatskih vladara naći svoje mjesto i velikani uma i srca kao što su MarulLić, Držić i Gundulić, Ruđer Bošković i Nikola Tesla majstor Radovan i Zvan Meštrović, Zrinski i Frankopan, Ante Starčević i Stjepan Rađić, Mate Ujević i Miroslav Krleža... J J. Strossmajer i Alojzije Stepinac, Vatroslav Lisinski i Ivan Zajc, Milka Trnina i Lovro Matačić. A tu je i simbolično mjesto i za bezimeni hrvatski narodni genij održavan stoljećima poviješću i Bogom. Ponovnim ustoličenjem bana Jelačića, na glavnomu trgu glavnoga hrvatskoga grada, vratili smo se na najznakovitiji načim izvorima i stožernim uporištima naše povijesti. Ali to činimo ne radi vraćanja u prošlost nego radi sadašnjasti i budućnosti. Točnije: da bi svu našu sadašnjicu osovili na čvrste i trajne temelje. Pretpostavke za ovaj povijesni čin bio je duhovni preporod hrvatskoga naroda, što smo ga ostvarili Uspostavom nove, demokratske Republike Hrvatske. Vratili smo zagubljeni, zatrti i zamagljeni ugled svojoj Hrvatskoj, izvojštivši joj mjesto u suvremenom demokratskom svijetu, kakav nije imala sve tamo od Krešimirova doba.... Ali usprkos wmu, a dijelom i baš zbog toga, suočeni smo s prijetnjom, ne samo teško izvojevanoj Hrvatskoj slobodi i demokraciji, nego i samomu opstanku hrvatskoga naroda u vlastitoj domovini. A kad je riječ o tome, onda najprije valja skrenuti pozornost na činjenicu da se na našoj hrvatskoj političkoj pozornici još uvijek i opetovano javljaju takve samoumišljene političke veličine koje nisu kadre izvući nikakve prave zaključke iz narodne i svoje osobne povijesti. Na jednoj strani čuju se glasovi takvih političkih diletanata i egzibicionista koji bi - ne mareći o spletu unutarnjih i međunarodnih okolnosti - svojim nerealnim zahtjevima upropastili sve što smo postigli. U ime najobičnijeg razuma, ali i zbog mnogo razloga, valja se često priupitati: gdje su granice između zaslijepljenoga fanatizma i svjesne ili nesvjesne uključenosti u tuđe igre. Na drugoj strani, i danas kao i u dane izbora spremno se nuđaju već izigrane karte i programi, što bi svojom pirihvatljivdšću za sve bili tobože rješenje krizne situacije. I jedni i drugi izjašnjavaju se za obranu hrvađske suverenosti, ali su puni kritike nove demokratske vlasti, kao da smo u ovih četiri i pol mjeseca mogli učiniti više čuda u promjeni beznadežnog stanja što nam ga je ostavio u nasljeđe jednostranački sustav- poslije četiri i pol desetljeća svoje bezumne vladavine. U svezi s problemima s kojima je danas suočena Hrvatska, ovom prigodom i na ovaj povijesni dan, želim ponoviti samo ona bitna stajališta što smo ih unijeIi u Priopćenju Predsjedništva Republike od 12. listopada l990. One što su organizirali pobunu u Kninu, i odrede četnićke divizije, nametnuvši drumski terorizam, pozivamo da se otrijezne i odustanu od toga barbarskoga nasilja, jer ono će na kraju imati to teže posljcdice što dulje traje za one koji u njemu sudjeluju. Sva hrvatska povijest današnja svijest čitavoga hrvatskoga naroda, i pred demokratskim svijetom legitimna vlast Republike Hrvatske - neka im bude opomena da na tlu Hrvataske ne može i nikada više neće biti protuhrvatska i nedemokratska vlast, a pogotovo ne može biti Velika Srbija ili unitaristička Jugoslavija. Stoga ponovno pozivamo na razbor i jamčimo Srbima u Hrvatskoj građanska i nacionalna prava, uz otvorena vrata i međunarodnim institucijama za nadzor poštivanja svih od nas prihvaćenih i proklamiranih demokratskh načela. Hrvatska se uvrstila i ostat će dosljedno među zemljama slobodna svijeta. Beogradsim pak hegemonistima i scenaritima i svima onima što bi htjeli kotač povijesti okrenuti unazad od ustava 1974. ponručjemo: Hrvatska ne može i nećć pristati ni na kakvo buduće uređenje odnosa osim kao na savez suverenih, zaista u svemu, ravnopravnih republika. A onima koji se zavaravaju idejom da bi se ovu Republiku Hrvatsku moglo skršiti i oboriti oružanom intervencijom dobrovoljačkih odreda iz Srbije i Crne Gore, ili čak i vojskom JNA, također poručujejmo: ovo plebiscitarnom voljom hrvatskoga naroda izabrano vodstvo Republike Hrvatske, i ovaj osvjepćeni narod neće kapitulirati. U slućaju pogibelji za slobodu, demokraciju i suverenitet Hrvatske pozvat ćemo na obranu ne samo svoje organizrane snage, nego i čitav hrvatski narod u domovini i u iseljeništvu! A možemo biti sigurni da ćemo uživati pomoć i čitavoga demokratskoga svijeta. Slavni Bane, bili su Te fizički oborili, ali ne i pokorili duh brvatskoga naroda. Ustao si, tu si, i ostat ćeš s nazma! Dok bude našega bijeloga Zagreba i "Lijepe naše". Kao simbol duhovnoga jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske samobitnosti nepokornosti, snage i hrabrosti hrvatskoga naroda, njegova mirotvorstva, ali i olučnosti, te trajne ukorjenjenosti u europsku povijest i zapadnu civilizaciju. Živjela sloboda i demokracija! Živjela suradanja i mir među narodima! Neka bude vječna sveta nam, Hrvatska! (Hina) 160000 MET oct 90